Putopisi

Biciklističke priče: Prokletstvo šezdesetog kilometra (1)

Pin It

Stradanje na Veliki petak (2008)

I. Vrlo sam želeo da ovu čašu pijem s vama pre nego postradam

Četvrtak, Stara Hercegovina. Čvrkam prstom po granici piva i vazduha, gledajući kroz prostor i vreme. Oko mene, uobičajena atmosfera četvrtka na datom mestu u datom društvu, ovaj put začinjena podjednako karakterističnom atmosferom nerada koja se javi kad god se dva velika prolećna praznika pogode tako ublizo: ko će, gde će, šta će. A šta ću ja?
– E, ah..? A! Pa, mislio sam sutra na bicikl, pa do Šapca.
– Šta, do Šapca? Ti nisi normalan.
– Dobro de… nazad ću autobusom.
– A Veliki petak?
– Šta s njim? Mislite, to je dan muke i pokajanja?
– Pa da.
– Pa… kajaću se ako ne bude autobusa za Beograd.
– Ehehe… ajd’, živeli.
Kuc.

II. A Švaba, izdajnik Njegov, znaše ono mesto

Budim se, i škiljim kroz prozor. Jel’ sivo ili plavo? Tek je svanulo, ne mogu da ocenim. Neće valjda i danas kiša? Pogled kroz prozor – neće! Plavi se nebo. Ko bi se sad vraćao u krevet? Pakujem prehrambeno-garderobne potrepštine u ranac, vršim inspekciju bicikla. Još samo jedna sitnica.
Palim komp, pokrećem EuroRoute 2008, i zadajem kompu da mi iscrta putanju od N.Bgd-a do Šapca, a da se ne plaća putarina. Koji sekund kasnije, iskače ruta: Surčin-Karlovčić-Donji Tovarnik-Grabovci-uključenje na magistralu kod Klenka-Šabac. 80 km. Alternativna ruta preko Obreža je skoro 90 km. Uuu, ko bi vozio 10 km duže ovako rano u sezoni… Odštampaj de to, majstore.
Hm. Da sam znao, ne bih mu dao da štampa. Nijedan jedini lokalni put osim moje trase nije odštampao. Prva stvar severno je autoput, prva južno obrenovački… inače je na mapi moguće prikazati sijaset puteva i sijaset sela*. Ma dobro, šta sad…

Kotrljajući se niz (čak i na Veliki petak ujutru) prometan surčinski put, mislio sam kuda ide ova država kad tamo neki GmbH zapadnjaci znaju lokalne puteve koje naši nikad ne bi ucrtali na kartu civilne razmere…

 * kad je ovo pisano, digitalne mape Srbije su, osim za vlasnike Garmin uređaja (bića iz domena SF) još bile u domenu SF.

 III. Bečmen

Tradicionalno prvo pauziranje uz suvi rančani doručak na pohodima donjem Sremu izvodim na trgu Bečmenskom, tromeđi crkve, škole, i glavne prodavnice. Jutro prohladno, selo još tiho: ko je otišao na posao, već je otišao, ko nije, danas neće nigde ni da ide niti će šta da radi, crveno slovo nije šala.
Naiđoše dva debela sremca, povikaše trećeg da izađe pred kapiju. Izađe on, izađe i njegova kera, nešto što ima terijera međ’ precima. Kera koja bi sa onom dvojicom (nešto nalik na pulina) ni pet ni šest, neg’ jurnu na ono kvaziterijerče. Moliću, ala su se poklali, i to nasred druma! Ma, veselje čitavo, auto mor’o da stane dok se ne raziđoše, jedan zadovoljan, drugi cvileći od muke i poniženja. Prepakovao sam ostatke doručka i zaveo ih pod ručak, pa krenuo dalje.

IV. Petrovčić

Kao što svi znaju, Uskrs je praznik koji simboliše muku i stradanje. Sudeći po kricima koji su se u odmaklo jutro sporadično javljali iza visokih, zakapijanih dvorišta, prasadija je upravo naveliko stradavala, mučki padajući pod noževima pravovernih domaćina.
Glavni put skreće na lakat, ja prozujavam pravo, ne skrećući, širokim putem ka Donjem Tovarniku. Usput se divim ravničarskoj Fachwerk arhitekturi, široko primenjenoj i odlično očuvanoj na svemu od kuća do čardaka. Prolazak pored osnovne škole me dodatno uverava da sam daleko od spramputice.
Kadar se menja:
Dva pulina dremaju na upravo pokošenoj travi. Domaćin odbija još jedan otkos.
Siva kometa, demon na biciklu, nestvarnom brzinom proleće kraj domaćina, koji nije stigao ni da trepne.
Nepun minut kasnije:
Siva kometa se vraća i pred domaćinom se pretvara u čudno obučenog stvora na nekom stranjskom točku, koji se sav pretvorio u osmeh:
– Izvinite, jel’ OVUDA za Donji Tovarnik?
– Pa… jeste, al’ to ti je preki put, tu ima možda pet kilometara, al’ je loš put… možda ti je bolje odavde, 25 km, ili odande, 35 km…
– Je’l put nije potpuno uništen?
Nije, nije… idi samo polako i proći ćeš, možda ćeš malo gurati… a jes’ čuo za Subotište, vidiš, tu imaš… skreneš levo… onda…
(ko bi još slušao o Subotištu kad je put provereno tuda)
– Najlepše hvala!!!
Stvor se ponovo pretvara u sivu kometu i nesataje. Domaćin se osmehuje za sebe i nastavlja da kosi.

V …k’o selo bez crkve

Brojeći svaku kost i osećajući svaki kamen u bubregu i žuči kako se mrvi u prah, taljigam bez ijedne suspenzije i na tankim gumama niz razdrndan kolski put, plačući za mojim prelepim fullsysom** koji tavori pod dalekom planinom. Tu negde mi se javlja i misao da oni iz EuroRoutea i nisu baš znali šta rade. Ma jok, znali su tačno šta rade, tačno znaju da tu ima put. Evo, tačno su ucrtali kanal koji će ovaj put da preseče, ima i ova krivina pre njega. Još da su ucrtali i salaš i šarove koji me upravo vijaju… eh, sad preterujem.

A možda oni znaju da tu ima put, ali ne znaju kakav je!?
U, na vreme si se setio…
Pa dobro, nećeš crći što ne ideš sve vreme po asfaltu.

Kolski put se umnožava. Ne račva, umnožava, gde je bio jedan, sad ih je pet. Kojim krenuti? Gledam na horizont, i opažam crkveni toranj. Osećam se blago pobožno prvi put posle mnooogo godina. Ka tornju! Usput mislim kako svako selo MORA da ima crkvu, i da crkva ima što viši toranj, da se vidi, bre, izdaleka, za namernike.
Mlada žita se njišu na vetru. Poželim da se ovde zateknem u svanuće, a onda se setim reči jednog pajtosa lovca koji je negde iz ovih krajeva: „U mom selu kad vide srnu zvone na crkvi“. Eh…

Daleko na putu pred sobom, vidim nekakvo… stvorenje. Konj li je? Jahač li je? Krava li je? Div li je? Veliko je, brate. Ogromno. Nije drvo? Nije, nema grane. Da nije neki jelen, zbrisao iz zabrana? Hm?Prilazim, prilazim… „Dobro jutro – dobro jutro“, mimoilazimo se. Čovek na biciklu, sa štapom za pecanje. Za pare ga u onoj bezličnoj, nereferentnoj ravnici ne bih razaznao na preko dvesta metara…
Još malo trukcanja, i ulazim u selo.
Asfalt! Gaaaas!
Izlećem na glavni put, skrećem levo, zujim kroz pusto selo… selendru, oronulu, skrajnutu. Heh, kakav je ovaj Donji Tovarnik nikakav… ooop, put u raskršću, a kraj raskršća tabla, mermerna, nadrgrobna. Samo nije za spomen, nego za putokaz. Kaže, Obedska bara levo (hm), Šabac desno (hm). Konsultujem moju nepogrešivu EuroRoute mapu, na kojoj se ne vidi ništa… Pa ajd’, ko zna u koju ću bestragiju da se uvalim prema Obedskoj. Udri desno.
Nikad po gorem asfaltu nisam vozio. Matori šljunčani, a asfalta ostalo koliko da drži kamenčine ublizo. Zubi da ti ispadnu, crkneš da držiš tempo 20+. Na kraju, rizikujući da probušim gumu, skrenem na bankinu i zaprašim po rizli. Milina! Pola puta je iza mene, sad još samo malo…

** – ova nedoklepana kršina je odavno zamenjena prelepim hardtail-om

 VI.   ?!?

I tako, stigoh pred Brestač.
Koji bre sad Brestač? Pogled na mapu. Au sineee, ala si ti omašio…
Mogu da udarim pravo, i da izađem na Nikince, pa ka Šapcu magistralom, ali zašto bih to radio? Da se jurim s kamionima i idem okolo naokolo? Nije baš da imam snage za to. Okreći nazad.
Po onom grozomornom asfaltu.
Odavno nisam prešao mrskijih nekoliko kilometara.
Vraćam se u Donji Tovarnik, spremajući se da gvirnem u radnju i pitam nekog za put. Samo, na tabli piše Subotinci… Flešbek na domaćina – kosca: Subotinci… levo… e, biseru moj… ajd’ sad levo na raskršću. Prolazim mermernu tablu. ‘Bo vas put za Šabac preko Fruške gore…

Ubrzo srećem dva biciklizovana bakutanera na putu iz njive. Nakon kratkog ćaskanja (Ehe, mlad jak dečko, za Šabac pošao. Na trku si krenuo? Ne? Aha, ideš kod nekog za Uskrs? Ne? Ideš onako? Heh, mlad zdrav dečko, jak, možebudala…) saznajem da je D. Tovarnik definitivno tamo kuda sam sad pošao, da mi je put za Šabac odma’ tamo kroz Brestač (kud su me videle da sam otišao, što li sam se vraćao ovamo kad sam bio na pravom putu?) ali da je to od Tovarnika ka Glogovici neki kolski put, al’ sad kud ćeš gde ćeš, kreni pa ćeš stići.

Nastavljam ka DTovarniku, slatko psujući izgubljeno vreme, kilometre, i snagu.

 VII. Idem šorom i pucam pištoljom

DTovarnik se već razbudio i krenuo da velikopetči.
Kako bi to izgledalo u ušorenom, sremskom selu?
Dignuta hauba keca. Iz nje izranja do očiju umašćen Sremac1, koji pita upravo prolazećeg Sremca2:
-Disbre, šta radiš?
-Idem šorom i pucam pištoljom :) (stvarno smajli na kraju, i kvaran zub ima)
-Lako je tebi… ajd’, doći ću ja kasnije malo, samo da ovo…
-Ajd’.
A gde će da dođe? Pa zna se. Veliki je petak i ništa se ne radi od velikih, kućnih i okućnih poslova (možda samo nešto pod haubom, što je ionako od druma i nekršteno). Sme samo da se sedi pred nekim STR-om i ljušti pivo. To bi išlo ovako: u centru sela (van surčinske opštine) je supermarket „Luki“, pred njim se ne pije, to je ozbiljno mesto. U blizini njega – stotinjak metara možda – je jedan omanji STR pred kojim sedi velika grupa jako debelih i jako neobrijanih sremaca. Nešto dalje od prvog STR-a je još jedan STR, još manji, pred kojim sedi još veća grupa još debljih i još neobrijanijih sremaca, a svaki se drži za pivo k’o za sablju i svaki je krvav do očiju. Ceneći da će do popodneva negde raditi ili kolac ili nož, produžavam, ne zastajući da pitam za put.
Kao prigodna žrtva mi se čini momak koji mete ispred nečeg nalik na diskoteku.

Dakle, vodi li ovaj ovde put tuda? Da? Šumski put, verovatno zarastao, odavno ga niko ne koristi? Dobro. Nije strašno. Aha, može dole na Obrež, pa da tamo pitam kud tačno dalje. Aha. (Jes, pa da pravim onoliki luk….) Dobro. I kaže, odmah ovde desno. OK, hvala, ćao!
Šta zna neki urbanjak iz diskoteke o šumskim putevima?

VIII. Čudnaa šumaa je to

Nakraj sela oranice, iza njih šuma, ona hrastova, po starinski. Milina. Samo da ne bude komaraca. Sudeći po mapi, navozaću se kroz šumu. Pa jednom li sam prošao kroz hrastovu šumu, lenijom**** između tabli? A sad još i biciklom? Raj, milina!
Hmmm, dobro, ‘glavni’ put skreće ka nekakvoj… stanici, releju, šta li… i ide pored šume jedno vreme, a pravo napred se odvaja nešto ređe korišćeno, ali u pristojnom stanju. Prvo sam, strateški, krenuo niz glavni put, ali on nikako da skrene u šumu, pa sam brzo odustao.

*** proseka (lenija) – u ravničarskim šumama, pravolinijska krčevina (široka taman za kolski put, ili malo šira) kojom se šuma deli na table (organizacione jedinice)

Pravac na put kroz šumu.
Dobar… lošiji, očajan, jeziv, nemoguć… ispresecan tragovima guma koje su negde pre n.e. duboko utanjale u blato i ostavile vagaše (kolotrage) duboke i za pojmove zemljanih puteva. Nisko nameštena osovina trekera čini da udaram pedalom u zemlju na svakom okretu ako vozim po tragu (neverovatno odvratan osećaj, da zakoračite kurblom, a i pomalo bolan), a voženje vrhom između tragova je kao po žici…
Put se u jednom trenu unormaljuje, i skreće – u šumu? Nastavlja se i taj put koji ide prosekom, ali je to zaista opisan ‘zarastao’ put – čak je i od proseke (jednom široke za autoput) malo ostalo. Pa, hajdemo u šumu. Možda samo obilazi taj razvaljen deo niz proseku. Dobrodošla promena na neki način, sunce je u međuvremenu pripeklo i hladovina je delovala primamljivo.
Forsiranje točka niz put kroz hrastovu šumu s gustim podrastom je dovoljno zanimljivo da jedno vreme skrene misli sa razmatranja kako to oni GmbHovci misle da ovuda pošalju nekog turistu – a i sa kopriva.

Put se ubrzo kvari, postaje zabaren, ali i zanimljiv s drugog stanovišta: mogu da pratim brojne tragove divljači. Valjalo bi ovde osvanuti ili omrknuti, kraj staze, tih kao grob i nepomičan kao stena.
Na kraju, put odustaje od toga da izgleda kao da će završiti igde napolju, a da to ne uključuje i mnoooogo guranja i provlačenja kroz ko zna šta, a i bare ne obećavaju. Okret, nazad. Eh.
Na izlasku iz šume, razmatram da li da krenem dalje superzaraslom prosekom. Hmmm… ma, ko zna koliko bih gurao, gde ću izaći i koliko me još bespuća čeka. Neka. Vraćam se na glavni put, nameravajući da pri prolazu kroz selo svakako izbegnem pogled onog tipa iz diskoteke, koji mi je lepo rekao da ne idem tuda…

Srećem čiču na biciklu koji metar pred asfalt. Hajd, da pitam – kuda je put za Glogovicu? – Ma to je ovaj, samo pravo, nema greške, ali koliko je za vožnju…
-Ništa, hvala.
Sto mu muka.
Lutam protekla dva sata, i duže uz pauze, i, što je najgore, kao da sam udario u polje sile, pa samo kližem po zamišljenoj kružnici preko koje nema dalje, umesto da krenem bar malo napred.
Krećem ka Obrežu.

IX. Opadanje i propast Rimskog carstva

Put pored šuma… kroz tajanstveno selo Ogar, za koje niko ni ne zna da postoji, možda čak ni njegovi meštani… ne, ipak su tu, debeli i neobrijani, piju pivo pred STR… pored šuma… i nikad stići, nikad stići bilo gde, asfalt se rastegao u beskraj, molim samog sebe da držim tempo bar na 18 ako ne mogu više preko 20, zuji mi u ušima, u nogama, kao da osetim drhtavicu…kako li sam pukao, psihički, fizički, ili kompletno? Ni kola da prođu. Stoji lik sa motorom pored puta, zagleda ga nešto, priča preko mobinog. Crk’o i on, mislim, i ježim se od pomisli koliko bih li se ja načekao da neko – ko? – dođe po mene kolima, pitam se da li bih ubedio nekog da me primi u kola sa sve biciklom i odbaci kući za hiljadarku… i vidim sebe kako ubacujem bicikl u gepek a taj neko dodaje gas i smeje se, a ja stojim usred ničega u dresu i helankama, polumrtav, i pokušavam da zapamtim tablice… koliko još ima, koliko još… ako ikad dođem u Obrež, da, tu pauza, pa da vidim kuda dalje, on je na pola puta, gde okrenuti… Kuće, jesu li ono kuće, jesu, ah, konačno, konačno… eno onog „Lukija“ gde ću se uteturati i kupiti hrane, hrane! a bicikl nema ni sajlu ni ništa, valjda će me sačekati…

Svet se razmileo po centru, puna i prodavnica i pred prodavnicom. Silazim s bicikla i uspevam da ne padnem. Skupljam svu snagu koja mi je preostala i usmeravam je na ličenje, da ličim na nekog kom ne treba hitna medicinska pomoć. Ruke mi drhte, prsti samo igraju.
Red pred kasom beskrajan… lovim novčanice od kusura po pultu. Grupa građana „Luki“ (Dobro se znamo, il’ tako nekako) sa bezbrojnih letaka na pultu savetuje da glasate za koga treba.
Bicikl čeka. Sporo poput ranjenika, dijagonalno se guramo preko raskrsnice, ka klupicama pred poštom. Frik iz zelenila BAŠ SAD šiša travu, ono urlekavo motorče od 3cm3 mi para ganglije.
Ručak na klupici a la velosiped muerte:

1 mesni narezak
1 jogurt 0,5
1 kifla
1 Coca Cola 2l
1 7 days šampanjac (veliko pakovanje)
1 stari ‘leba (od jutros)
1 komad kobasice (domaće) (od jutros)
1 gomila bugarskih filovanih kolačića (~ „Tako“ Takovo) nabavljenih na crno i ponešenih za energetsku rezervu

Poštedeo sam 7days a preteklo mi je i malo kole za bidon. Mesni narezak sam pojeo umetnički, onako tupim i drhtavim prstima, koristeći poklopac kao kašiku, i nisam se posekao.
Otvaraju se vrata na obližnjoj kapiji, izlazi rumena baka i zagleda me dok prolazi. Mogu misliti kako joj bedno i napušteno izgledam, onako polupolegao po klupi i previjen nad ‘ručkom’, dok jurim komade suvog hleba i kifle po kesama, seckam narezak poklopcem i pazim da ne oborim jogurt sa balanserske pozicije na klupi bez ijedne ravne daske. Kako bi bilo da me baka pozove na jedan velikopetački ručak? Onaj sremski… svečaniji malo… uh, ma nisam ni razmišljao dalje od masne supe sa dehe-belim rezancima… a nadao sam se i da će se posle ručka naći i sobičak, prohladan, u senci, tih, okrenut od ulice, sa starim krevetom, i  jastuk, al’ perjani, ogroman, da potonem u njega kao torpedovan…
Odvratna babuskara me samo prezrivo odmerila i klisnula svojim putem. U povratku me nije ni pogledala.
Leškario sam na klupi dvadesetak minuta, puštajući hranu da se malo slegne, sušeći jaknu i sebe od jutarnjeg znoja, gušterišući na pripeklom suncu i, uopšte, vraćajući snagu.

X. čiča miča…

Šta još reći? Rešio sam da je veća šansa da me neko odveze kući ako kolabiram na putu ka Beogradu nego na putu ka Šapcu. Krenuo sam, najpre lagano, nešto kasnije i malo brže, misleći kako se stvari okreću i kako mi je nekad ovo odredište bilo vrhunac avanture na dva točka, kruna pažljivo građene i vođene sezone, a sad je spalo na lažno pozitivan ‘još samo da se ovo ispedalira, pa kuća’ stav. Bilo mi je još u Obrežu jasno da ću masno prebaciti stotku, a čitava poenta preprečivanja puta je bila da nikako ne pređem mnogo preko osamdeset, što sam smatrao za krajnju granicu žute zone komfora u trenutnoj kondiciji.

Tuš je blaženo topao, krevet širok i mekan, ulica uviđavno tiha, a devojčica sa dovoljno razumevanja što sam joj, kada je kasnije te večeri stigla na noćenje, samo pokazao na prazno mesto pored sebe i zagnjurio se nazad u jastuk. Za divno čudo, nisam sanjao da pedaliram.

Pe Es

Početkom jeseni sam rešio da prođem Sremom od Šapca do Bgd tim nesavladanim putem, ali na četiri točka. Devojka me je u neko doba pitala zašto se ceo put (koji se isto ‘malo’ oteo kontroli zbog vrlo čudnog algoritma prioriteta trasa pri računanju ruta na Garminu – da, ovo je bio konačni podstrek za nabavku istog) kliberim. Vidiš li, kažem, koliko se vozimo. Vidim, režucka ona. E, da znaš kako tek na biciklu izgleda…

Pin It
Kopaonik ski opening 078
Previous post

Go 2 Kop - Ski opening 2012

temp_slide_8
Next post

Vila Milord (Palić)