Automoto

Audi A4 TDI Quattro

1994. godina, proleće , na kioscima se pojavljuje autokatalog za tu godinu. Najbolji koji sam do tada video. A bio sam pasionirani čitalac auto čaospisa već punih pet godina. U sredini, dve strane posvećene zanimljivostima iz automoto sveta. Jedna se odnosila na Audi Quattro. Pisalo je: “Najveći spojler ikada na trkačkom automobilu, imao je Audi Quattro S1 koji je učestvovao na Pikes Peak brdskoj stazi. Automobil je vozio Walter Röhrl. Motor je imao oko 700 konja.” Bila je i slika auta pored teksta. Gledam i ne verujem. Pomislih, šta je bre ovo? Mora da je u pitanju štamparska greška. Tada nije bilo neta, youtuba, wikipedie… A ni stranih časopisa, barem ne u selu u kome sam ja tada živeo.

Audi Quattro Sport S1

1995. godina, zima , krećemo sa Kopaonika kući. Sneg pada. Treba ga očistiti oko auta i ispod točkova kako bi mogao da izađe i montirati lance. Otac čisti, ja gledam. Kao i svaki isfrustrirani tinejdžer koji nema devojku, tražim obrazloženje zašto ne mogu da čistim. I samo gledam kako mu idem na živce i kako će da me odvali lopatom u glavu. U tom trenu stižu tip i riba srednjih godina. Ulaze u zatrpan auto pored. Ne čiste sneg, tj. čiste rukom sa prozora tek toliko da vide kuda voze. Nema lanaca. Tip pali auto i greje motor.

- Vidi sad ovog kad se zaglavi , govori otac.

“Ovaj” ubacuje u prvu, izlazi iz smeta i odlazi. Bez lanaca. Za Beograd. A gore desno iznad BG table piše Quattro . Ja u čudu, otac u čudu, a onda i komentariše:

- Napravio ga Švaba, mater mu j…m.

2003. godina , Rakovica, Beograd. Ulazim u prelepi plavi RS2, proizveden 1995. 2,2 litarski motor, turbo, 315 konja, ako se ne varam. Prijatelj za volanom, ja na suvozačkom mestu. Krećemo kao iz topa. Ubrzanje silovito. Nikad se brže nisam vozio. Oko 5 sekundi do sto. Nailazimo na oštru, ali dugu krivinu. On ne smanjuje, ja vrištim. Smeje se i kaže: “Ovaj ima Porsche-ove kočnice .” Mislim se u sebi – mož’ da ima šta ‘oće kad će se skucamo preko u banderu . Prolazimo krivinu nestvarno brzo, bez škripe i zanošenja. Izlazim iz auta potpuno izbezumljen, jer do tada mi je bilo nezamislivo da kroz krivinu može tako brzo da se prođe. Pitam:

- Pa kako to ?

- Pa, to ti je Quattro .

Audi RS2 Quattro

2010. godina , Beograd. Ulazim u S4, ponovo na mesto suvozača. Drugar ubacuje u D i stiska pun gas. V8 4.2 litra urla kao lav. Auto poleće bez proklizavanja i škripe točkova. Mislim da je oko 5.2 sec do sto. Nailazimo na raskrsnicu koja je prazna. Već računam da li ćemo do sledeće ubrzati do 200, kad u tren oka, u punoj brzini, drugar skrenu na raskrsnici i promeni pravac k’o kugla u fliperu. I opet bez zanošenja, bez škripe i uz moju izbezumljenu facu. Više ne pitam kako. Znam da je odgovor Quattro. Nudi mi da provozam krug. Pristajem. Ubrzanje silovito, ali više ne i užasavajuće. Jer, sada sam ja taj koji drži volan u rukama. Nailazimo na istu raskrsnicu. Prazna je. On kaže slobodno, ne smanjuj. Uslovni refleks se ipak budi. Blago pipam kočnicu, prolazimo uz njegov glasan smeh i konstataciju:

- Može on bar 20% brže kroz ovu krivinu .

2011. godina, jesen , selo Miroč na Miroč planini. Izlazimo iz kafane Miročanac, posle poslovnog ručka. Nas trojica. Ulazimo u A4 TDI Quattro, 170 konja. Palim auto, puštamo CD sa pesmama ruskih cigana. Krećemo iz centra sela ka Brzoj Palanci. To je prečica prema Kladovu gde smo se zaputili. Pred nama 20 km makadama, najboljeg makadama na svetu po rečima gazde kafane. Krećemo oprezno,  računamo na rupe i na ko zna koliko izlokani put. Prelazimo prvi kilometar puta. Stvarno najbolji makadam na svetu. Stajem. Gasim muziku. Približavam sedište volanu, postavljam naslon pod uglom od devedeset stepeni i dajem gas. Audi startuje kao po asfaltu. Nižem krivine, u svakoj zanošenje, manje ili više. I tako 20 kilometara do Brze Palanke. Ulazimo u selo. Jedan od saputnika komentariše – ovako brzo ne možeš ni po asfaltu s normalnim autom. Mislio sam da ćemo da izletimo u svakoj krivini, dok se nisam navikao. Smejem se, a srce mi puno. Konačno da i ja nekog izbezumim. To veče sam zaspao u hotelu sa osmehom na licu i pitanjem u glavi – ako sam ja danas ovako provezao makadam, kako li bi tek Walter Röhrl provezao S1 sa 700 konja.

Posle vožnje po makadamu

2012. godina, zima , odlazim sa ocem na Kop. Počele su mećave koje još uvek pamtimo od zimus. Kod Brusa nas savetuju da idemo na Jošanicu, jer je Brzeće pod maglom, veje sneg, Jaram verovatno zavejan i prohodna jedna traka. Zahvaljujemo na savetu, ali nastavljamo. Prolazimo Brzeće. Lokalci mašu, nude montažu lanaca. Uljudno odmahujemo i nastavljamo bez zaustavljana. Počinje penjanje. Magla je sve gušća, sneg pada, ali se ipak koliko – toliko vidi. Put pod snegom već desetak kilometara. Sustižemo Range Rovera. Otac savetuje da ne pretičem. Ne slušam ga i koristim prvu priliku za preticanje. Nastavljam starim tempom. Posle nekoliko krivina, Range-a nema ni u retrovizoru. Stižemo do Jarma. Sećamo se smetova od pre 15 i više godina kada se kod Jarma zaglavi autobus, pa se podloga rastrese i bude i po 20 cm neutabanog snega na putu. I opet isto. Copy-paste. Autobus stao, pokidao lance. Mala kolona iza njega. Mi smo na oštroj uzbrdici, nekih 50 metara od zaravni posle koje više nema oštrih uspona sve do Konaka. Stižu putari i pomeraju bus. Kolona kreće, i mi sa njom, ali auto se gasi. ESP odradio svoje jer nisam dao dovoljno gas. Palim auto. Gasim ESP. Ubacujem u prvu i dajem gas. Četiri zimske Good Year čupaju svom silinom. Zadnji deo malo poigrava, ali mi krećemo uzbrdo sve brže i brže. Sustižemo kolonu za tren. Palim ESP i slušam komentar svog oca:

- Al’ ga namestio Švaba mater mu j…m. Sine, sad nam više neće trebati lopata :)

Kop

SAMSUNG
Previous post

Putopis motorom: Miroč planina i Rajačke pimnice

predator_f
Next post

Predator

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: