Putopisi

Biciklistička priča: Zoster on bicycle – An Unexpected Journey

Pin It

Sticajem okolnosti letos sam u roku od sedam dana sedeo sa dvojicom biciklista koji su me sve vreme ubeđivala koliko je bicikl dobra stvar. Bogami prilično su me napalili sa tim pričama, čak šta više do te mere da sam rešio da osvežim svoj brdski bicikl i kupim za njega prednji i zadnji far kao i brzinomer sa hronometrom (inače taj bajk je kupljen pre nekih 12 godina i do danas nije prešao više od 20km). Taman kada sam rešio da počnem da vozim dođe ovo nesretno ružno vreme i ja sve odložim za proleće.

Međutim, kako to obično biva, sasvim slučajno upoznam zagriženog biciklistu Storma sa kojim započnem ozbiljnu poslovnu saradnju. Delom kroz razgovore sa njim a delom kroz čitanje njegovih priča o biciklizmu reših da i pored minusa i mraza ipak ne odlažem započinjanje svoje avanture.

Ako bih napravio analogiju sa filmom The Hobbit, moja priča bi se zvala Zoster on bicycle: An Unexpected Journey – u ovoj priči zamislite mene kao Bilbo Baginsa, a Storma kao Gandalfa Sivog. 13 patuljaka predvođenih Thorinom su se jedne noći pojavili u snovima i rekli – moraš da počnes da voziš! I tako ja u nedelju ujutro 23.12. reših da započnem svoju avanturu.

Ustadoh oko sedam, popio kafu, spremio se i taman kada sam bio na vratima začuh glas Sarumana u liku i delu moje žene: Gde ćes ti? Da voziš bicikl po ovoj ‘ladnoći? Jesi ti bre normalan? Ti si budala! Svrati na pijacu u povratku. Kiss.

I krenuh ja konačno. Prvi dodir sa mojim novim prevoznim sredstvom bio je krajnje naivan – pošto sam seo, prvo refleksno krenuh levom rukom preko desnog ramena da vezujem pojas, onda sam hteo da naštelujem retrovizor koji nemam, pa sam levom rukom pritisnuo kvačilo a levom nogom pokušao da ubacim u prvu. Na prvom semaforu  sam bio u delimi – da li biciklisti staju na crvenom ili prolaze. Odlučio sam da na malim raskrsnicama prolazim bez obzira na boju svetla a na velikim ispoštujem signalizaciju. Napuštajući svoj Sunčani Okrug tj. Vračar primetih da većina sugrađana još uvek uglavnom spava i da ne samo da nema pešaka i biciklista, već i automobila. Kod Vuka se uključih na bulevar, pa pravac, pa kod Metropola desno, pa spust do 27.marta i onda pravac magistralom ka  Rivendejlu iliti biciklističkoj stazi koja od Sc 25.Maj kreće ka Adi.

Dok sam vozio, u glavi su se vrtele sms poruke Gandalfa: obuci se dobro, ponesi rukavice i obavezno gojzerice. Za sve sam ga poslušao osim za gojzerice – obukao sam duboke crne Nike patike. Takođe sam se pitao zašto biciklisti nose one smešne kacige ali sam odgovor ubrzo dobio kod Bajlonijeve pijace kada je retard, inače nepropisno parkiran, naglo otvorio vrata a ja ga za dlaku izbegao. Da nisam, verovatno bi napravio kolut napred preko kormana i polomio i sebe a odmah zatim i retarda koji je otvorio vrata.

Dok sam vozio ka Rivendejlu išlo mi je poprilično dobro što se tiče kondicije – čak toliko da sam u jednom momentu pomislio da pitam Gandalfa da me povede sa sobom u Mordor tj Šabac na putovanje.

Jedini problem sam imao sa šaltanjem brzina – sve je Ok dok sam u vožnji, al’ se uvek zajebem kad naiđem na crveno – ne spustim u nižu pa kad krećem na zelenom to uvek uradim iz najviše brzine tj kada je najteže (stepen moje prethodne nezainteresovanosti za vožnjom najbolje ilustruje činjenica da ni sada ne znam koliko imam brzina na biciklu- 18 ili 21).

Po skretanju desno ka Sc spustih se ispod nadvožnjaka onako laganeze i tu naletim na zamku – trebalo se uspentrati i to je bio jedan od prvih ključnih momenata gubitaka snage – taj uspon od cirka 70m me toliko izbacio iz ritma da sam sledećih kilometar pokušavao da uskladim pedalanje sa disanjem tj dahtanjem. A tek sam bio na oko 3-4 km od kuće…

Vožnja po Riverndejlu je bila uživancija – na stazama nigde nikog osim ponegde neki Vilenjak koji je izveo svog ljubimca u šetnju. Prođoh teniske terene, Magacin, prođoh ispod Brankovog mosta, pored ekipice Trolova (pecaroša entuzijasta) i taman kada sam ponovo uhvatio lep ritam i konstantnu brzinu od oko 18 km/h, napadoše me Orke – iz nekog industrijskog dvorišta istrčaše neke džukele. Srećom da mi je Gandalf jednom rekao u krčmi – samo stani i vikni na njih jer sam upravo to i uradio i oni stvarno pobegoše.

Nastavih dalje poljuljanog samopouzdanja ali reših da do Izengrada tj Ade ne stajem. Međutim, snaga je počela da me izdaje, a imajući u vidu da u povratku treba preći isto toliko reših da je bolje da se uskoro okrenem i pohitam nazad. Definitvnu potvrdu svoje odluke dobih kada sam u neposrednoj blizini ispred sebe začuo Orku koja je zvučala kao lični Sauronov telohranitelj. Nisam je video al je režala i lajala daleko ozbiljnije od ostale bratije koju sam na zvižduk rasterao. Pomislih tada u sebi – aj ti Marinko natrag, ovo je verovatno kraj Rivendejla i okrenuh bicikl u suprotnom smeru.

Na satu tacno 8,35 pređenih kilometara od kuće.

Na povratku u okrug sve je bilo odlično duž reke, međutim kada sam se uključio u Cara Dušana shvatih da me do kuće sve vreme čeka blaga uzbrdica. Do Bajlonija sam nekako i izdržao al’ tu me snaga izdala i reših da malo siđem s bicikla.

I onda šok – potpuno trezan šetam pored bicikla, ali svaka noga ide za sebe i na svoju stranu i što je najgore šutira onu drugu. Na šta sam tada ličio najbolje ilustruje komentar jedne od dve babe koje me sretoše u svom povratku sa pijace – vidi ga, nema ni devet sati a on već mrtav pijan. Iako ih ne poznajem reših da se pravdam i dobacim onako u prolazu – ma nisam pijan šta vam je? kad začuh i drugu babu iza sebe – rekoh ti da je narkoman, gledaj kako hoda.

Da ne bi završio na youtubu, popeh se na bicikl i nastavih ka Okrugu. Tih nekoliko desetina metara pešačanja  značilo je mom napaćenom organizmu pa produžih dalje u dosta dobrom ritmu.

Sledeći cirkus nastade vrlo brzo tj neposredno pred Inex – ladno me zaustaviše Goblini tj panduri! Jeste da sam prošao na crvenom na prethodnom semaforu ali nemoguće da au me videli. Stajem, htedoh da vadim vozačku i saobraćajnu?? ali mi jedan od njih mrtav ladan kaže – samo da pitam može li se po ovakvoj hladnoći? Onako šokiran, zadihan, zajapuren sa mojim lalinskim naglaskom odgovorih – pa evo ja stigoh iz Novog Sada i ne čekajući njegov odgovor nastavih dalje. Vilica mu otpala od čuda, to sam snimio krajičkom oka, ali dalje komentare nisam.

Sledeća mini pauza bila je kod Mašinca kao priprema pred poslednji uspon ka cilju (burekdžinica na Kalenić pijaci) – Golsvordijeva ulica. Savladah je dosta lako verovatno nošen motivacionom mišlju u glavi: a sad na burek, a sad na burek, sa mesom, mesom, mesom, mnooooogo mesa.

Neposredno pred pekaru sretoh i Goluma, moju bivšu koleginicu i komšinicu koja me jedva prepozna onako zadihanoh ali se ipak javi klimanjem glave i glupim pitanjem: treniraš, aaa? Njen my precious odavno nije precious ali je po karakternom sklopu vrlo slična junaku iz filma.

Burek pokupih na brzu brzinu i zapalih kući. Maknuo sam 500g sa mesom iako mi je standardna merka 250g i više nego dovoljna. Tri čaja od Nane sa mnooogo meda su mi uz brufen pomogla da brze dođem sebi.

I za kraj šta reći -18 km za oko sat vremena.

Fizički – upalu mišića nigde ne osećam što me jako plaši jer to verovatno znači da ujutro neću moći da se pomerim. Guzica mi je potpuno utrnula od neudobnog sedišta, a i malo me boli desni primicač (kao Deju Savićevića) – posledica toga što se nisam isteglio pred početak vožnje. Prostata mi je potpuno spljoštena i verovatno izmeštena iz donje karlice u abdomen. Opet posledica neudobnog sedišta. Stopala kao posle Igmanskog marša jer sam se pravio pametan i nisam hteo da obujem gojzerice. Ono što me raduje je što su to stvari na koje ću se verovatno naviknuti u budućnosti a prostata verujem da će se spontano vrati tamo gde ju je evolucija postavila.

Duhovno – odavno nisam bio ovako pozitivno nafuran isrećan. Kao moji klinci kad slušaju Gangnam style. Pretpostavljam da svi oni pozitivni hormoni preplave celo telo i učine da se tako osećate. Defitivno, ali definitivno ću nastaviti da vozim i nadam se jednog dana dostići stadijum Aragorna.

 

Pin It
prz
Previous post

Sam u kujni (2) - Domaća kaldrma (domaće testo sa bilo čim)

denim-demon-01-selectism
Next post

Aquavit - Norveško nacionalno piće