Putopisi

Do, oko i po Soko Banji biciklom – prva stotina

Iz arhiva prošlosti (kakav pleonazam!) – poslednjeg dana jula 2006, Storm i ekipa biciklista iz Knjaževca ( spiralc, nameless.developer i Peđa, svi poređani sleva nadesno), svako iz svoje matične baze, se sreću na pola puta između Knjaževca i Aleksinca i ispituju zanimljivosti u i oko Soko Banje

(na ovoj slici su, zapravo, Peđa s novim bajkom, spiralc s novim dresom i nameless s brigom de mene da najdu- ja sam u ovo vreme još bio u Bovanskoj klisuri)

PROLOG

Ulazi “lasta” u peron, nova, dvospratna. Odmah se strateški postavljam pored boksova za prtljag. Kondukter me zbunjeno gleda.
“Ne može to unutra.”
“Može, može.”
“Ko kaže da može?”
Staring contest…
Može. Ubacuj.

Nabacio sam ram (delimično) preko svoje torbe, a točkove stavio tu-negde. Istu tehniku sam primenio i pri povratku. Nigde se ništa nije ogrebalo – ali treba uzeti u obzir i da autoput nije baš truckav. A, da, vratio sam se istim autobusom, ovaj put sa kondukterom kome je bicikl prtljag kao i svaki drugi. U Aleksincu me dočekuje kiša. Pljusak. Provala. Ostale mi suve samo dve uzane trake na gaćama dok sam dopedalirao do kuće (5 minuta).

UVOD

Muvao sam se 2-3 puta po kraju, probao kako izgleda truckati se i uzbrdo i nizbrdo po kolskim putevima, stazama, bez staza – i, može. Izdržava to i socijalna klasa bicikala, jedino mi nedostaje malo brdskiji prednji pogon, pogotovo kad krene da trucka na uzbrdici. Al’ otom potom.
Odem do Soko Banje. Ništa opasno, od Aleksinca do jezera se put polako uzdiže, onda se uz jezero isprti dooobrih 10-12% uzbrdice, srećom, kratke, i onda skoro pa opeglano do Banje.
Dan pred susret, rešim da opet odvozam dužu relaciju, jer sam protekla 3-4 dana jedva i vozio. Prođem Banju, i iza nje tražim nešto-gde-ima-piva, pošto je početna zamisao bila da se nađemo, našljemamo i okrenemo svako na svoju stranu.
Izlaz iz Banje je prilično strm i lepo me je pomučio. Posle se vozi duž doline Moravice, u vrlo prijatnom okruženju, sa malo ili nimalo saobraćaja, sa divnim pogledom na pobrđe Device sa desne strane. Desetak kilometara prolazi po ravnom ili malo nagore-malo nadole putu. Nigde kafane? Kakva su vam to sela, bre?


Prolazim banjski rudnik. Tu izgleda imaju neku kafanu, verovatno sa socijalnim cenama, ali ugalj tako smrdi da me momentalno podseća na prve hladne dane u krajevima bez centralnog. Tu nećemo sesti.
Vozim dalje. Odmah iza rudnika, put kreće u brdo. Izguravam i to. Ulazim u neki Levovik. Ako i ovde nema kafane… nema… majkumu… Malo nizbrdo, sa oštrim kočenjem zbog neočekivane lakat krivine, pa opet uzbrdo – i sad definitivno počinjem uspon ka Knjaževcu. Već je veče a i kilometraža se bliži broju 46, valja se i vratiti kući.
U gornjem kraju sela prolazim nešto nalik na prodavnicu. Ne vidim dobro, pa produžavam. Fotkam se uvr’ sela i okrećem nizbrdo. Jeste, ono je prodavnica!. Odlično.

Upadam unutra. Nema bonžite, ima najlepših želja. Može. I kola, ima, al’ samo u 0,25 staklenim? Ajd’ daj dve. Kola i pivo u istom sanduku, LEDENI. Fiii-no. Račun – 150 dinara! Hm, ko mi je kriv kad neću pivo. Nema veze, okrepljen krećem nazad.

Stuštim se dole, isprtim ponovo uzbrdicu do iznad rudnika, odatle se skoro bez napora sjurim nazad u Banju i rutinski izvozam 30 km do kuće.
Hm, bole i noge i tur. Valja rano na spavanje.

Tokom večeri se SMSinhronizujem s nameless-om, polazak je dogovoren za rane jutarnje sate (osim u slučaju pljsuka), s planiranom tačkom susreta u levovičkoj prodavnici.
Normalno, spavao sam očajno, bilo je vruće i komarci su me rasturili. Ustajem u 06:45, svež k’o busen. Mozak mi spava, noge mi bride nesmanjenom žestinom, dupe mi je još uvek bolno i psihički sam potpuno nespreman. Divan dan za vožnju.

RAZRADA

Krećem u 7:15. Vozim polagano, penzionerski, zazirem od svake, pa i najmanje uzbrdice. Nekako sam savladao uspon na jezeru i tu pomislio da još ima nade za mene. Na izlazu iz klisure, proverim prose;nu brzinu i vidim da se držim na, meni trenutno neverovatno dobrih, 21+. Malo pojačavam tempo ka Banji, sve misleći kako su oni ludaci garantovano pošli u pola sedam, stuštili se niz planinu i naforsirali ga i da će sresti mene penzionera ravničarskog na ulazu u Banju, maltene pred kućom.

Ipak, grešim. Ne srećem nikog, prolazim Banju.
Sinoć se kiša pošteno ispadala po tom kraju, pa je sve što cveta uz put iscvetalo preko noći, i bilo je prijatno i sveže. Prolazim pola puta do Knjaževca. Sad već mogu i da me sretnu.

Prolazim rudnik, ulazim u brdo. Znajući kako sam se juče namučio uz to malo uspona, rešim da deo puta malo guram. Poguram 600-700 metara, pa nazad u sedlo. Stignem do Levovika. Nema njih… prolazim spust i ravan deo, spremam se da ponovo uhvatim brdo, i dok prtim nagore, odozgo se sjuruje neki biciklista. Mahnem ja njemu i on meni, zviiiz, ode on dole. Hm, eto nekog solo, a gde su oni? Tek, eto odozgo još dvojice. Prvi proleće ali ja već kočim – nema to ko drugi da bude. Treći u koloni, nameless, takođe koči. Mobilnim hvatamo zahuktale downhillere i privodimo ih redu i pravdi.

E, velim, promašili smo pivo, valja malo nazad, uzbrdo.
Ijaooooo… ajde.

Kad, eto prodavnice odmah tu, 300 m nagore uvrh kape – odlična sinhronizacija susreta pod ovakvim okolnostima. Tu, dakle ubijemo pivo (koje je, gle čuda, džabe u poređenju s onim glupostima za decu), premerimo jedni drugima mašine, napljujemo Šimano [1] , itd… zaključimo da nije poenta popiti pivo nego da treba i malo izblejati – dan je tek počeo – i krenemo dole.

Pećina

Dođemo do skretanja za neka sela koja sam juče video i ispod kojih je okačena i tabla za pećinu. Naravno, idemo. Tih reklamiranih 6 km do sela sa pećinom se nešto oteglo, al’ ipak stignemo. Usput, još jedan putokaz za pećinu.

Dolazimo do sela, ulazimo u selo, dovozimo do centra (i kraja asfalta).

Tu se glavni put cepa na nekoliko puteva, al’ nigde table za pećinu. Okrećem bajk do nekog klinca a bjaku koga smo upravo prošli. “Ej, momčino, kuda za pećinu?”, složim  najljubaznijjim fini-sam-čika-nisam-ludi-ubica glasom.
“A?”, smrsi on i nastavi da pedalira ni oko ne pomerivši da me osmotri.
“Mmmuuuu”, pomislih i udarih još malo niže, gde sam video neke lokalce da gule zidarsko u hladovini. Oni su me uputili, odma tu, levo pa pravo. Nema da brinemo, ima putokazi duž ceo put, lako će nađemo.
Levo… nema šanse, tamo je oniže brdašce skoro do vrha pod ratarskom kulturom. Ud’ri pravo.
Krećemo. Put kolski, s kamenjem, truckav. Pa onda dobrano uzbrdo, pa ima jedno skretanje, pa drugo, i opet nigde table? Opet ulazimo u selo (drugu mahalu).
Pitamo nekog babpca za put i dobijamo odgovor koji bi nas verovatno odveo u Albukerki da smo ga ispoštovali.
Opet nailazimo na račvanje; dva puta gotovo iste snage. Izviđam opciju “pravo”, hm, put (opet) silazi u selo. ‘Ajmo nagore. Tu praktično ulazimo u dvorište, ali put ide još gore. Srećom, presrete nas domaćica i uputi nas nazad na onaj put što silazi u selo, uz komentar da nigde ne skrećemo. Teraj.
Na izlazu iz sela srećemo baću koji je potprtio neko deblo.
„Jel’ tuda za pećinu?“
„Jeste momci, samo pravo, imate još jedno ‘iljadu i dvesta metara!“

15 minuta kasnije, daleko van sela i posle tih 1200 metara [2] , naveliko tabanjamo uz neku brdesiju, više gurajući nego vozeći. Ma, nigde pećine. Prilazimo nekom kamenjaru, prolazimo, jok, nije tu. Još dalje, put se rasprskava na sve strane. Tu stajemo da se počešemo po glavi, malo slikamo, malo okrepimo, i konačno, kao nezvanični vođa ekspedicije, rešavam da se ipak ne polomimo niz neki surdumput koji vodi (tj, vrišteći pada) ka VELIKOM kamenjaru na drugom brdu, nego da probamo još malo uz put duž kojeg idu bandere. Mudar izbor, eto za 2-3 minuta lepo uređenog izletišta sa tesanim klupama i stolovima ispod drevne bukve i table PEĆINA, pa čak i pećine. Kol’kih 1200 metara, čoveče!

Parkiramo mašine u hlad i prilazimo pećini. Tu otkrivamo da samo ja i nameless imamo svetla, što je kasnije izazvalo mnoge “joj, tup, jebemti, aaa” bojne pokliče.

Sesalačka pećina nije impresivna, osim ako vam nije prva. Nema ukrasa (osim iza jednog uskog prolaza) i poprilično liči na suviše uzak tunel sa nenormalno glatkim zidovima – očigledno, tekla jednom davno rečica pa uglačala. Štos je što je pećina dom, ako se dobro sećam, najvećoj koloniji slepih miševa na Balkanu – ima ih neverovatno mnogo i oni sa slabijim živcima i latentnim strahom od vampira (ili neuobičajenih životinjica) ne bi trebalo da se kockaju s mogućnošću da vam slepi miš krilom očeše obraz (desiće se).

Trip s miševima je naročito jak kad ugasite svetlo i ostanete u potpunom mraku. Nafotkali smo se šišmiša, nagacali njihovih izlučevina, a i ja sam jeftino savladao ‘ne hodaj po pećini bez lampe’ lekciju kad sam se strovalio u JEDINU jeb*** rupčagu u CELOJ pećini pri PRVOM koraku u neosvetljeno. Srećom, predostrožno sam se pridržavao za neku kamenčinu i ublažio, hm, spust, prošavši samo s modricom na butini.

Posle 40-ak minuta u pećini, napravili smo jed-pauzu na klupici u hladu bukve i stuštili se niz džombav kolski put nazad u selo. To je bio merak!

Bez velikih komplikacija smo dopedalirali do Banje, i tu utvrdili da ćemo (ipak) svratiti na Soko grad  a Bovansko jezero ostaviti za drugi put.
Posle kratkog lutanja po parkiću i sablažnjavanja nekih nevinih izletnika (Ovom stazom? Ali, to je ovako široko! I ovako strmo! I ima korenja! – praćenih mojim DA, ODLIČNO! preko širokog osmeha), saznajemo da ipak imaju civilizovan asfaltni put do te njihove Lepterije, odakle je čas posla stići do starog grada.
Ujedemo, dakle, i taj uspon i na usponu otkrijemo da se na prvom skretanju put račva, i da drugi krak vodi do vodopada “Ripaljka”, što ćemo takođe da ispitamo, posle.


Stižemo do kraja puta i zalazimo u dubine neprohodne šume, načičkane izletnicima koji roštiljaju li roštiljaju. Sam prilaz gradu je sjajan, po širokoj kamenitoj stazi-plaži koja ide uz samu Moravicu tako da je ugođaj odličan čak i dok se vozi kroz buljuke brčkajuće dece i rastrbušenih roditelja koji odišu ražnjićima.
Dopunjavamo bidone na vodomarovom izvoru i krećemo uzbrdo. Uskoro odustajemo od nošenja točkova uzbrdo i parkiramo ih, malo skrivene od pogleda, po TajnomReceptu(TM)(C)(R).

Nastavljamo uzbrdo rasterećeni, i, posle malo pentranja, stižemo pred drevne vratnice. Otud izlazi neki čika sa klincem, koji će oduševljeno, “vidi ove, došli su dovde sa biciklima”, verovatno uzevši u obzir našu superherojsku garderobu, a ne potpuno odsustvo istih.
Elem, pentramo se po zidinama, uživamo u sjajnom pogledu, meditiramo, fotkamo se…Verovatno će mnogi izletnik zapamtiti čas kada je, iz dalekih visina, sa tvrdih zidina drevnog grada, među brdima odjeknuo krvožedni glas ratobornih gradskih stražara, “OOOOOOO TUUUUURRRRCCCCCIIIIII!”

Neki su se čak i javili odozdo, mada sumnjam da su se tako izjasnili na popisu.

I tako, nakon razmatranja gde je sve dobro za spust, a gde za pentranje, vraćamo se na asfalt. Klopamo u “Vidikovcu” (jedna od poslednjih kuća pred šumom) za sitnu kintu. Društvo se razilazi na spustu, član ekipe odlazi da pronađe sestru, a preostala trojica kreću put vodopada Ripaljka, uzbrdo, uzbrdo, uzbrdoumaterinu, gde nema ni reke ni potoka. Na kraju odustajemo od te varijante i strmoglavnjujemo se niz šumski put (i šumu) nizbrdo, u jamu, odakle se čuje neka galama i gde je verovatnije da ćemo naći reku. E, pa, ništa, upali smo u neki levi ćošak banje, sa neizgledajućim kaskadama i bazenčićima i nekakvim oronulim kućama, dopunili bidone na izvoru (bar je ta voda bila dobra), i tu praktično proglasili kraj avanturi, kazaljke na satu su bile u padu, a Knjaževčanima je valjalo isprtiti uz prevoj i do kuće. Spuštamo se do glavnog puta i tu se rastajemo, svako na svoju stranu.

Mnogo kasnije sam bio na Ripaljci – pogrešno smo mislili da je Ripaljka na Moravici – nije; i mislili smo da je mnogo niže (jer je i Moravica niže) – e, nije, debelo je u brdu.

ENDE

Pri izlazu iz Banje, na moje iznenađenje, otkrivam da su mi nožni mišići, iako zabriđeni, potpuno funkcionalni, i da čak mogu i da sprintam ako zatreba. (pratio sam svoj postepeni povratak u normalu tokom celog dana, ali ovo me je iznenadilo).

Ali, moja zadnjica je bila totalno upropaštena, tako da sam gledao da najveći mogući deo puta do Aleksinca klizim bez pedaliranja, što i nije bilo tako teško izvesti, pošto je ceo gotovo ceo put diskretna nizbrdica. Svratio sam do česme Knjaza Miloša i tu se nalipao vode do pucanja, i na kraju, u Bovanskoj klisuri, ispod jezera, svratio na kupanje koje sam namerio da održim ispod vodopada. Prijatno osvežen i mrtav umoran, stižem kući u kasno popodne – na taze ručak kod moje stare al’ zato varjači vične nane (kudos!).

Tog dana sam prvi put prebacio sto kilometara na biciklu za dan – još jednu psihološku granicu. Prvi put sam vozio „ozbiljno“ van (Beo)grada… i prvi put neposredno iskusio koliko toga Srbija ima da ponudi svakom ko je voljan da krene na put i istraživanje. Došlo je posle svašta drugo – prvi put preko sto kilometara van asfalta, i to bez novčanika – bez ijednog dinara i dokumenta; prvi put sto kilometara s prosekom 27+ (što je ohoho za nedrumski bicikl); prvi put preko hiljadu metara uspona za dan… ali ovo je bio taj jedan, prvi put kad sam video da mogu preko stotke. Odranije sam znao i da mogu da se popnem biciklom na planinu.

I to je bilo to… sve ostalo je samo bilo pitanje dobre volje, dobrog društva i dobrog/dovoljno vremena.

[1] Dva velika proizvođača opreme za bicikle (oprema je sve osim rama) – SRAM ili Šimano, to je reda veličine Zvezda-Partizan… (Naravno, SRAM je keva a Šimano je njesra. PS Šimano NE proizvodi bicikle, bez obzira šta vam piše na ramu.

[2] Staro pravilo (koje tada još nismo znali): sva rastojanja-do-kote koje vam pomenu lokalci valja množiti sa pet.

Naslovna
Previous post

Pivnica Bavaria (Smederevo)

naslovna
Next post

Restoran Boss (Subotica)