Putopisi

Pešice oko Zaovinskog jezera – 26 km 30-og decembra

Kreveti su stari, rekao nam je vlasnik, preko 40 godina, nabavio ih je u Bosni. Voli stare stvari, kuća koju iznajmljujemo ih je puna – na sreću, radi se o sitnicama. Nažalost, uz stare krevete su stigli i prastari dušeci, punjeni morskom travom i federima. Trava se u međuvremenu ispostila, a federi razvalili, tako da su dušeci kao gnezda prilagođena obliku tela nekadašnjih vlasnika, u koje je trebalo uklopiti se. Smederevac, ove zime založen prvi put, nije uspeo da ugreje kuću za jedno veče. Budimo se pokrivljeni i smrznuti, palimo vatru, pijemo rakiju, organizujemo doručak.

S one strane prozora, vedar dan nad mirnim vodama Zaovinskog jezera; prvi dan našeg višednevnog dočeka 2013. Ima nas 3 MTB-era, 2 ozbiljna pešaka, 3 rekreativna pešaka, jedan orijentirista i 5 planinara. Kad se ovi podskupovi ispresecaju, dobije se 5 ludaka, tačnije, dva ludaka i tri ludakinje. Probiramo garderobu, pritežemo pertle na gojzericama (ja na čizmama), pakujemo sitne grickalice.

Otvaramo boravak na Tari pešačenjem oko Zaovinskog jezera, krugom od oko 25 km, asfaltom – koji je, sasvim očekivano, najvećim delom pod snegom. Naša kuća je bezmalo poslednja-najniža u selu; ispod nas je samo jedno domaćinstvo, pa livade, pa jezero.

Najpre se penjemo do centra sela, gde smo sinoć, preventivno, ako zaledi ili zaveje, ostavili automobile. Dan je vedar i vrlo topao; zvezda upekla, ako se to može reći za trideseti decembar.

U automobile trpamo višak stvari i krećemo dalje znatno lakše obučeni. Vredi napomenuti da nismo od juče i da dobro znamo kako se treba obući, u zavisnosti od nivoa fizičke aktivnosti i uslova napolju – jednostavno, toplo je preko mere.

Penjemo se dalje uzbrdo, kroz selo, ka „glavnom“ putu. Sunce blista po snegu, dajući prelep kontrast golim, tamnim stablima. Sneg idealne visine – ima ga dovoljno da se sve beli a dovoljno je plitak da bez problema (upadanja u gojzerice) može da se gazi i van puta.

Nemilice fotografišem, što znači da sam najčešće na dalekom začelju naše male grupice.
Na vrhu brda – kraj proleću oko jezera; magla od oblaka, vetar i ZIMA; inje po četinarima, sene; nema više zablude oko toga koje je doba godine i gde smo. Iz idiličnog zimskog seoceta ulazimo u divljinu kakve se ni Džek London ne bi postideo. Sunčevi zraci kroz četine; sneg na putu škrišpucka pod našim koracima.

Silazimo do Lazića brane, one velike. Ponovo je malo toplije. Rešavamo da napravimo brz predah u kafanici; ljubazni domaćin i prijatna atmosfera (goli zidovi, goli stolovi, gole klupe, upravo onako kako bi krčma u planini trebalo da izgleda – pijuckaj, razgovaraj, šta bi drugo hteo?) očas čine da se tu zaglavimo dve-tri ture pića, dok slušamo domaćina kako se priseća davnih sela i prela i toga kako je sa svojim brdskim konjićem ko momak preskakao plotove, i da krenemo na ostatak puta (prešli smo tek četvrtinu) moralno ojačani. Znali smo da ćemo kraj ture izvesti po mraku; sad znamo da ćemo dobar deo ture izgurati po mraku, ali baš nas briga.
Od kafane idemo putem koji vodi ka Mitrovcu i silazimo s tog puta tek nakon nekoliko kilometara; na glavnom putu susrećemo i druge… zimske izletnike. Gledaju oni nas, gledamo mi njih. Dolazimo iz različitih svetova; njima je sat lagane šetnje puna mera zimskih avantura.
Pod Konjskom rekom silazimo s glavnog puta i nastavljamo dalje, ponovo sami, ne srećući ni ljude ni vozila. Put talasa, gore-dole, koliko da nije dosadno. Usponi prijaju, zagrevaju – kako popodne odmiče, postaje sve hladnije. Već smo prošli tačku svejednosti (pola puta, kud god sad da okreneš, isto ti je do kuće).

Umor izostaje; posle dva meseca srazmerne neaktivnosti, očekivao sam da će početi da me bole mišići. Ništa.

Baturski i Karaklijski Rzav se sastavljaju u Beli Rzav, negde pod mirnim vodama jezera; računamo da je pala noć od trena kad zastanemo kod male brane, na kratak predah. Dalje se ide kroz noć; nemamo lampe. Čuvamo ih za nedajbože. Magla se diže iz jezera, spušta sa vrhova; nema više neba, niti će nam mesečina osvetljavati put ove večeri, kao što je osvetljavala brda prethodne. Srećom, belina snega je dovoljna, a i teško je zalutati – ili si na putu, ili si u šumi.

Oteže se, kao što se uvek otegne. Nogu pred nogu, nogu pred nogu, lagano prolazi kilometar, pa još jedan. Oko nas, mrtva tišina. Prolazimo Kruščicu, prolazimo Bjelušu… tišina; samo koraci, dah i puls. Jednoličan put – bela crta kroz crni zid šume pod tamnim nebom, magla koja nagurava horizont na pedesetak metara… ritam koji hipnotiše. Hvata me mrzovolja, usporavam korak, teško mi je da idem, raščlanjujem svaki korak na niz odvojenih pokreta; dešavalo se i ranije; ostao sam bez trunke glikogena na izvol’te. Razvukli smo se svi, nas pet pokriva kilometar i po puta. Jedan zlatni delišes me diže iz mrtvih – malo vode, malo fruktoze… guraj dalje. Kasnije čujem da je jedan ženski član ekipe u poslednjoj četvrtini puta video ogromnog pauka kako beži po snegu, a da je drugi hteo da pita prolaznika koliko još ima do našeg sela odatle. U davno doba – eto priča o karakondžulama i utvarama; kod nas, eto znaka da smo mrtvi umorni i da haluciniramo.
Psihički pad dolazi do tog nivoa da palim GPS na telefonu (pravi GPS mi je crk’o letos u Italiji, para za novi još nema), učitavam reljefnu mapu i počinjem da svakih 10 minuta odokativno procenjujem koliko još malo, malicko, ma ništa ima do kuće.
Na kraju ispada da imamo manje od kuće nego što sam se nadao – put oko jezera se završava usred sela, dok sam ja očekivao da nam predstoji penjanje na greben i izlazak na glavni put, pa s njega spust u selo i predugih pola kilometra do kuće.
Za mene i devojčicu – duga šetnja. Za druge članove ekipe potpuni trijumf – iz kojekakvih razloga, obilazak jezera pešice im je svaki put propadao.
Na kraju nakupismo 26,5 km i 940 metara uspona. Kuća, loženje vatre, pravljenje večere od ogromnih količina domaće suvetine, sira, kajmaka, kupusa… krevet. Ujutru se budimo odmornih nogu. Ne bunimo se.

Santa_Claus_and_Reindeers
Previous post

Doček Nove Godine u kućnoj varijanti

000026
Next post

Nova godina na planini Tari