Putopisi

Ski report – Stara planina (januar 2013)

Ove godine tokom boravka na Kopu toliko smo se naslušali priča o skijalištu Stara planina da smo bukvalno 24h po dolasku sa Kopa rešili da je posetimo pa makar i na dva dana.

Svoje utiske iznosim hronološki:

Put – prva i osnovna greška koju prave svi koji dolaze iz pravca Beograda ili Vojvodine je što na Staru planinu putuju preko Niša i Svrljiga  na Kalnu pa onda gore na vrh. Moja savet je – NIKAKO NE IDITE TUDA. Postoji mnogo brži i bolji put preko Knjaževca i Sokobanje. U stilu garmin navigacije –  izađete sa autoputa na isključenju Ražanj (180 km od Bg), prođete Deligrad i prvo selo posle a zatim skrenete levo za Sokobanju (to je najuži deo puta, slabog prometa ali kraći za skoro 30km). Posle nekoliko kilometara vožnje uskim putem nailazite na T raskrsnicu (neobelezenoj) na kojoj skrenite desno i kroz dva-tri minuta se uključujete na magistralni put Aleksinac – Sokobanja (za Sokobanju levo). Prođete kroz banju, nastavite prema Knjaževcu u kome skrenete desno ka Kalni. Kalna je selo koje se nalazi na oko 25 km od Knjaževca i u njemu se ovaj put uliva u put iz Svrljiga i nastavlja se prema vrhu planine. Sve ukupno oko 280 km od Beograda, pri čemu je put dobar, nema rupa, uz napomenu da je malo sužen na deonici od Deligrada do uključenja na magistralu Aleksinac – Sokobanja. Od Sokobanje do Kalne priroda je predivna, saobraćaja skoro i da nema, rupa takođe nema, put ima dve trake ali je neravan. Od Kalne do vrha put je takođe dobar osim  dela gde ćete naleteti na kuću koja je bukvalno ušla u put tj put je zagrilo kuću. Čudo.

Ono što je zanimljivo je da od Kalne do hotela skoro da nije bilo snega po putu u istom periodu kada je snega bilo na prilaznim putevima Kopaoniku.

Druga opcija je da autoputem vozite do Niša pa krenete ka Svrljigu što je i pomoz’ Bože, al’ od Svrljiga do Kalne je kataklizma! Postoji deonica puta u dužini nekoliko kilometara koja čak i nema asfalt.

Bukvalno kao da vozite po njivi! Pariz – Dakar al’ bez nagrade. Užas. Da ne pominjem nekoliko jedva primetnih lakat krivina koje po onom ledu umalo nisam ispravio. Inače dobar deo ovog puta je pod ledom i imam utisak da je  netaknut grtalicom. Ne znam zašto masa ljudi iz Beograda ide tuda ali to je potpuni promašaj – em duže za minimum 30 km, em potrošite sat vremena više, em razbijete auto.

Ski oprema – možete je rentirati na jednom ili dva mesta dok se penjete ka vrhu ili u samom hotelu. Mi smo se odlučili za hotel. Cene rente su duplo skuplje u odnosu na Kop – 1.300 dinara je dnevni najam skija i štapova (bez pancerica). Dve napomene – gledajte da budete tamo u devet ujutro kad otvaraju jer su jezivo spori i protokolarni pa im za jednu porodicu treba skoro 20 minuta (da izdaju skije, sve upišu, našteleju vezove). Sve to isto na Kopu jedan lik uradi za oko 5 minuta. Zato budite strpljivi. Druga napomena – vrlo lako može da se desi da nema opreme – npr. za dete nismo našli dovoljno dugačke skije jer su sve bile izdate pa je skijala na nekim koje su 30 cm ispod dužine propisane za njen uzrast. Ah da, kacige su takođe sve bile izdate pa smo morali da kupimo istu (40 eura) na licu mesta jer skijališta Srbije ne puštaju decu ispod 15 godina bez kacige na stazu.

Hotel – nema ništa ‘planinskog’ u sebi poput ostalih hotela na planinama. Ovaj bi komotno mogao da se smesti u centar Novog Sada ili npr. na Budvansku rivijeru. Ja to lično ne volim… Cene u hotelu su previsoke. Na nivou Granda. Ali ovo ipak nije Kop pa da koliko toliko opravda  cenu. Spa u okviru hotela nismo obišli ali kažu da je odličan. Oko hotela ne postoji nikakav sadržaj tako da uveče možete jedino da prošetate po holu i oko recepcije. Ako se ne varam hotel je na visini od oko 1.600 metara, staze naravno iznad te visine – što je sve u rangu Kopaonika.

Ski pas – jednodnevni 1.300 dinara. Na Kopu je jednodnevni 3.600 dinara. Toliko.

Staze i žičare – prvo i osnovno je da nema mnogo gužve, nema redova, ne čeka se. Gondola je na 50m od hotela, čak i bliže, brza je i vodi vas ka ostalim stazama. Gondoli pripadaju dve staze – plava i crvena. Koga ne mrzi svaki put da skida skije kod ulaska u gondolu može i ovde da skija. Od vrha, gde vas gondola istovari, prespajate tanjirom do četvoroseda na plavoj stazi koja je odlična, naročito za početnike! Nešto poput Karaman grebena na Kopu. Al’ bez gužve. Od ove staze odlazite na dve najbolje – crnu i crvenu.

Jedna je sidro a druga (na kojoj nisam bio) je dvo- ili četvorosedešnica. Staze su odlične – sneg utaban, nema hupsera, široke dovoljno za veći broj skijaša. Ako poredimo sa Kopom podseća na Pančićev vrh i možda Gobelje. Uglavnom je ogoljeno tj nema šuma, a ono što ima od šuma je uglavnom zimzeleno. Ovde nema puno onih Kopaoničkih četinara prekrivenih snegom… Ali ima predivnog pogleda gde god da se okrenete.

Vanpansionska usluga – van hotela skoro pa nema ništa. U okviru hotela postoji Mediteranski restoran koji nismo posetili jer smo pretpostavili da cene ubijaju. Na stazama postoje  lepi kafići. Jedan od njih je kod sidra sa izuzetno prihvatljivim cenama – sendvič (odlični!) u lepinji je od 120 do 200 dinara u zavisnosti da li je sa sirom, sušenicom ili kavurmom. Kuvana jela u istom kafiću/restoranu su od 300 do 500 dinara (pasulj sa mesom, kupus sa mesom, gulaš) koje nismo probali ali kažu da je Ok. Piće je od 120 do 180 dinara – od espresa do sokova preko kuvanog vina. Na drugoj stazi nismo silazili do kafića.

Alternativni smeštaj – na licu mesta smo saznali da u podnožju staza sve više privatnika otvara objekte u kojima možete uplatiti smeštaj po pristojnim cenama. Nismo svraćali a ni obraćali pažnju na iste tokom povratka tako da ne mogu da dajem komentar ali pretpostavljam da za one skijaše koji nisu zahtevni i kojima je iskonsko skijanje prioritet takav vid smeštaja može da posluži kao alternativna varijanta boravka po mnogo pristupačnijim cenama.

I za kraj – šta je pisac hteo da kaže time što je napumpao cene u hotelu na nivou Granda meni stvarno nije jasno. Da je lepo – lepo je, da je u hotelu skupo – skupo je. Zarad skijanja otići ću sigurno ove godine još jednom, ali isključivo u varijanti produženog vikenda sa spavanjem u Sokobanji ili nekom hotelu/motelu blizu planine. Iskreno, za pare koje traže za smeštaj na samoj planini u elitnom hotelu moj izbor za sedam dana bi ipak bio Grand i Kopaonik.

The-Lost-Coast-Tapes-2012--Front-Cover-69708
Previous post

The Lost Coast Tapes

kopaonik01
Next post

Ski report - Kopaonik (januar 2013)