Hrana i piće

Koktel “slatki grom”

Prvi put sam se latio pravljenja koktela na jednoj žurci u osmom razredu. Bilo je to vreme sankcija – vrhunac jakih koktela bio je rakija i vino, dok je vinjakolada bila teška egzotika.

U stvari, lažem, koktele sam pravio još od ranije; rum i domaći sok od višnje, ne previše jako, s dosta leda – omiljeno letnje piće još od šestog razreda.

Elem, da se vratim na žurku – ne sećam se više šta sam sve te večeri zbrljao, samo sam siguran da sam, kao vrhunac, u tu mutljavinu prsnuo malo dezodoransa. Ukus nije bio TOLIKO loš a našao se i dobrovoljac da eksira čašu moje kreacije (sva sreća pa sve žurke imaju jednog takvog dobrovoljnog). 10 minuta kasnije, dobrovoljac je bio u blaženom snu, ušuškan među jaknama, a ja sam poneo titulu spravljača ubitačno dobrih koktela.
Posle sam naučio da kod koktela nije poenta što pre ubiti mušteriju, nego je, jelte, dobro opustiti , dići joj raspoloženje i spustiti moral.

Tokom ludih dvadesetih, redovno sam imao poligon za testiranje kod kuma – pravio je 2-3 odlične žurke godišnje, ekipa je bila vesela i orna za zezanje – a ja sam imao čitav niz šarenih flaša za mućkanje i dosipanje.

Dođi mala da vidiš... Nažalost, na tim žurkama sam brzo stekao reputaciju ubice, uglavnom zahvaljujući kumu, koji se, tokom jedne od prvih mega-žurki zajedno sa mnom latio degustiranja eksperi-menata, s tim što je pio 3 puta više od mene i što je mene poslednja mešavina te večeri preskla (tad sam prvi put otkrio kako je kad, dobrano nakresan, popiješ još nešto i umesto da padneš mrtav, vaskrsneš k’o da nisi kapi popio) – a njega oterala u grob. Posle te večeri, kuma nije bila u fazonu da komunicira sa mnom nekoliko meseci…

Elem, moji koktelčići, iako lepi, su uvek nailazili na bojažljiv prijem – eventualno naprstak čašica kod cupija, kod kuronja spremnih za ludlo 2-3 doze i kraj.

A onda, jedne večeri, renesansa. Čitavu istoriju toga ću svesti na dve kumove rečenice.
Pre ovog otkrića:

“Kume, vidi, napravi sad nešto dobro, da hoće da piju, da se opuste, da se raskomote…”
(naravno, misli se na ribe)
Posle ovog otkrića:
“Kume, nemoj više to da im praviš, tamo (u sobi) je ludnica!”

Dakle, posle godina ubeđivanja ženskadije da slobodno popiju, neće se napiti – došlo je do toga da raskomoćene ribice sjajnih očiju i toplog osmeha s praznom čašom dolaze u kuhinju i pohotno gledaju moju… flašu.

Ubod 350%. Prešišalo i beli nes sa Kerolansom, Laphroaig, Ginis i HBH pre 1998, pa čak i onaj nafurani burbon prošvercovan iz Amerike (isti taj, točen ovde, ne liči ni na domestos)

Le secret:

1. Sok od jabuke. (poželjno da je neki skuplji, od prave jabuke)
2. vermut (martini, kampari – da je belo i slatko i da je sličnog ukusa) – idealnu kombinaciju ova 2 (3) ubosti eksperimentisanjem – ja radim s onim što nađem na žurci…
3. Keglevič votka s ukusom dinje

Le make:

Votku uvaliti u led, da bude uljava.

Sok i vermut, ohlađene u normalnom frižideru, pomešati 1:1, najbolje istovremenim sipanjem u čašu. Ide se na skoro punu čašu.

Čaša treba da je staklena i prozirna.

U ovu smešu se sipa keglevič. Ne sipa se mnogo – kroz čašu će se jasno videti “oblak” kako pada kroz sok/vermu i udara u dno. Čim žvajzne o dno – dosta. Koktel je rođen.

Promešaj nabrzaka, pij, deli…

Ukus odličan, deluje bezopasno a ima solidnu količinu alkohola u sebi. Idealno. Da ne kažem, nemagreшke.

horor 1
Previous post

Kristijan Nađ - srpski Stiven King

gurmanska-pljeskavica
Next post

Hamburgerija Mara (Vračar)