Putopisi

Biciklistička priča: Zoster on bicycle – Die Hard (od Obedske bare do Beograda)

Pin It

Leto 2012. Dve osobe koje nemaju dodirnih tačaka, u vrlo kratkom vremenskom periodu su me posavetovale da umesto teretane počnem da se bavim biciklizmom uz prosto obrazloženje – mnogo je zdravije i neuporedivo lepše. I tako ja tada napravih sa biciklom nekih 50-tak kilometara u sedam-osam vožnji. Tako sam došao u kontakt sa virusom biciklizma.

Jesen 2012. Bolest je sporo napredovala, npr. tokom jeseni skoro da uopšte nisam ni vozio. Novembra upoznajem Storma. Poput katalizatora u hemijskim reakcijama ubrzava razvoj moje zaraženosti biciklizmom u toj meri da sam se u decembru ponovo latio volana. (zoster on bicycle: an unexpected journey)

Zima 2012/2013: Nažalost januar i februar nisu baš pružali previše mogućnosti, ali od marta sam počeo redovno svaki vikend da pedalam: prvo samo na Adi, pa od 25.maja do Ade i nazad, pa malo veći krug (kuća,25.maj do ade, pa tri kruga na adi, pa nazad kući istim putem), pa do Ostružnice i nazad. Kako je moja biciklistička bolest napredovala, tako je i kilometraža rasla – 30km je postala minimalna norma, pa 40+ bez da sam dobio upalu misića sutradan…

Proleće 2013: Poziv na krug do Obedske bare (06.april). Nepunih 100km do tamo i nazad. Sa ekipom koja ozbiljno pedala. Reših da pođem, ali sam odmah isplanirao da to uradim na sledeći način – do tamo vozim, a onda me tamo pokupi moje ženče i kolima me vrne nazad. I super. Neće biti naporno, druženje, zezanje.

I stvarno je bilo druzenje, ne baš mnogo zezanje i baš mnooogo naporno.

Pa da krenem redom.

Veče pred polazak zove Storm i kaže:

bolje ti dođi kolima tamo a vrati se sa nama jer se plašim da će tempo biti žestok u odlasku i da brzina neće padati ispod 26km/h, a ti nemaš snage za to.

Ok, čekam vas u Kupinovu sutra u 12h.

I tako i bi.

Kod česme u 12h, nailazi prva a za njima i druga grupa veselih biciklista.

kod česme u Kupinovu

Upoznah se sa ljudima i posle njihovog kraćeg odmora, veći deo ode do neke kafane, a Storm, njegova devojčica i ja do Obedske bare. Ko velimo kad smo tu, ajd da se zapljunemo. I ja se zapljunuo bukvalno.

pažljivo ispitivanje dubine

Naime, posto se rukavac izlio i voda prešla preko staze koja vodi kroz šumu, mi smo hteli malo po vodi da se provozamo i pokvasimo gume. Međutim, ja sam malko dalje odmakao pa sam zamočio noge u baru i to preko članaka. Dakle, ni dva i po kilometra nisam prešao od početka avanture, a već sam bio potpuno mokar – patike, čarape, donji delovi trenerke.

a stopala prave: buć buć

I šta sad raditi nego se baciti u potragu za prodavnicom koja u Kupinovu radi posle dvanaes’, i pri tome prodaje čarape. Ako ne čarape, daj bar da nađem kese da zamotam noge pa da napravim kakvu takvu izolaciju.

Na svu sreću prva prodavnica koju ugledasmo još uvek je radila i imala čarape (i to kvalitetne!) tako da sam se odmah bacio u trosak od 80 dindži. Obukuh suve čarape, zamotah stopala u kese, takav uskočih u mokre patike – i pravac za Beograd.

Krenusmo nas troje, brzinom od oko 24-25km/h. Nista tu ne bi bilo interesantno pomenuti u tih prvih 20km da ne bi kučića. Taman sam se oslobodio straha od njih u proteklom periodu (u Beogradu su i obične džukele u stvari fensi džukele pa ih mrzi da se maju sa biciklistima) kad krenu progrom sremskih avlanijera na bicikliste. To je bilo strašno. Prosto da stekneš utisak kao da su se dan ranije preko interneta organizovali gde će koja ekipa da nas čeka – koje selo, koji sokak u selu – i sve to jako dobro koordinasali putem radio veze.

To mi bilo potpuno frapantno, jer sam mislio da nas po selima neće ni juriti pošto su naprosto navikli na seoske bicikliste. Kad malo morgen! Hvala Bogu ni jedan nas nije ćapio, ali je jedan od mudrijih ladno potrčao NE lajući i skoro nam ušao u žbice kad smo ga primetili. Jedva smo ga se otresli. Ostali su otpadali što zbog kondicije što zbog suviše kratkih nogu.

U beganju i osvrtanju prošla nam je prva polovina puta i stigla prva pauza. Bečmen. Meni je prijala ne zbog umora koliko zbog toga što mi je sedište toliko neudobno da sam već tada počeo da kukam kako mi guzica trne. Elem, zabolimo smo lokaciju ispred MiniMaxija i sljuštismo po pivo. Tu nas sustigoše i prestigoše ostali jer nas nisu videli.

Tada na scenu stupa Storm – u svojoj najboljolj želji da svi pedalamo zajedno ladno kreće u poteru za njima. Oni voze oko 300 km/h, probijaju zvučni zid, odmakli su pola kilometra, ali on kreće i tu nema greške, rešen je da ih stigne. Ljudi moji kako je to izgledalo, pa to je čudo pririode. Pa njega ni Bugati vejron ne bi stigao tada.

Da bi vam najbliže dočarao te scene napraviću poređenje sa turskim gastajbajterima – znate ono kad leti idete autoputem i onda vidite grupu od pet šest turskih vozila skoro istih tablica kako voze jedan drugom na braniku. Onda naiđu na naplatnu rampu pa se sticajem okolnosti jedan zadrži duže. Grupa plati i ode, a on zaostane. I onda krene sumanuto da vozi 220km/h po autoputu ne bi li ih sustigao sa sve punim autom stvari, žena, dece koja vas tugaljivim okicama gledaju dok vas on obilazi sumanutim manevrom. E pa tako je otprilike Storm proleteo pored mene u svojoj poteri za vodećom grupom. I stigao ih! Jes’ da ih je skoro stigao na ulazu u Surčin, ali stigao ih je.

Tada pravimo novu pauza, ovaj put mini ultra, i nastavljamo dalje u dve grupe – prva, ona brza na trkačkim biciklama i druga, naša grupa na manti bjankijima kako su pre 20-god u mom rodnom selu zvali MTB.

Tada smo već prešli preko 30 km u povratku,  za moj nivo kondicije dosta brzih 30km. Umor je počeo da radi, ali odmora nema jer gde sada da se sramotim i kukam pred ovolikim nepoznatim biciklistima. Umesto kuknjave, radim upravo suprotno – nabijam se u vrh druge grupe i do Beograda vozim bez pauze u repu vođi čopora.

Na periferiji Srema su i kučići emancipovani (uticaj Beograda verovatno) pa nas nisu jurili, ali i da su hteli ne bi im uspelo jer smo pržili za medalju.

U svakom slučaju, kraj Surčina , početak Novog Beograda, prvi soliteri i mojoj sreći nema kraja. Kod studenjaka stajemo i tek tada kapiram da se i naša tj druga grupa prepolovila i shvatam da poslednjih 45min nisam ni pogledao ko je iza a ko nije. Storma i njegove devojčice nema, al nemam snage sad da ih zovem, cilj mi je Vračar i kako da ga se dočepam što pre.

Posle pozdrava sa ostatkom kod studenjaka, svako krenu na svoju stranu i ubrzo i ja stigoh kući.

58 km na cajgeru, pređenih dosta brzo (kupio sam jedan od onih jeftinijih Cateye brzinomera pa nemam prosečnu brzinu)

Kada su me videli onako zajapurenog, znojavog, sa najlon kesama na nogama i sve mašnicama od vrhova kesa oko članaka, žena i deca samo što nisu pala u nesvest. Nisu čak ni prokomentarisali ništa, samo su me nemo gledali, a ja sam ponosno rekao: upao sam u Obedsku baru.

Brufen, tableta vitaminskog kompleksa, krigla piva i klopa.

Ostatak subotnjeg popodneva i večeri protekao je dosta opušteno, čak sam bio iznenađen da nisam u većim bolovima.

Ali ne lezi vraže.

Nedelju sam proveo ceo dan u krevetu (bukvalno) i tek uveče počeo da se krećem. A guzica mi je toliko utrnula, da sam sam svaku stolicu u kući gledao sa gnušanjem.

Al vredelo je. Mnogo je dobro, biciklizam je odličan sport, lako vas zarazi i nadam se dugo drži. Ovo je bilo jedno vrhunsko iskustvo, uz odlično društvo.

A ja sam sebi postavio i novi cilj: prvi put biciklom na Avalu ;)

Pin It
k1
Previous post

Restoran Institucija (Bežanijska kosa)

am4
Next post

Picerija Andrea Mia (Novi Beograd - kej)