Biciklističke priče: prvi put s biciklom na Avalu
Prevoj Stelvio se nalazi u Alpima, na granici između Italije i Švajcarske i treći je najviši asfaltirani drum u Evropi i drugi asfaltirani prevoj, po visini. Ipak, svakako je prvi po atraktivnosti i uspon i spust uz Paso delo Stelvio predstavljaju izazov (i vlažan san) za sve što ide na točkovima.
U septembru ove godine sam s grupom drugara otišao da, između ostalog, popnem i to čudo. Biciklom. Od našeg apartmana, 21 km neprekidne uzbrdice, tokom kojih se savlada nešto preko 1500 nadmorske – popne se sa 1200 na 2757.
Ali, ovo nije priča o penjanju na Stelvio biciklom. Ovo je priča o penjanju na Avalu biciklom, šest godina ranije. Sa 80 na 480.
Tada sam imao 26 godina i do pre koji mesec sam živeo u ubeđenju da je znak odlične forme kad napravim krug kuća-Ada-kuća (oko 35 km sa 20 metara uspona) i ne crknem. Donedavno sam vozio raskantani osamnaestobrzinac (čudo teknike, bre, OSAMNAJS brzina i kramponi, eeej) i znao sam da je znak vrhunske forme kad mogu da se popnem od pivnice Džakarta (za one s jeftinijim ulaznicama, od studenjaka) do bazena na SC 11 april a da ne guram bicikl. Osovina zadnjeg točka bi se iskrivila posle dva takva uspona a kidala posle četiri – očigledno, radilo se o slučaju gde je čovek jači od mašine i gde su iznad mog nivoa samo oni ludaci koji voze Tur.
Onda sam kupio bolji bicikl i otišao na nekoliko vožnji s kolegom, za koga se ispostavilo da je bivši pro biciklista i koji nije mogao da gleda kako/koliko čemerno vozim – a video je da volim, pošto sam redovno dolazio na fakultet biciklom. (OK, ko još nije skapirao, oduvek sam voleo da vozim bicikl :) ) Objasnio mi je stvari koje se ukratko mogu svesti na „ne možeš da voziš automobil uzbrdo u petoj na 700 obrtaja a da ne raskantaš mašinu“… i tako, da ne dužim s uvodom, šest meseci nakon što sam naučio da ozbiljno vozim bicikl, rešio sam da konačno oprobam i ono nezamislivo – da se biciklom popnem na vrh planine.
Jer sam u međuvremenu video da tu ima i nekih ludaka koji sednu na bicikl pa odu pa voze tamo, ovamo, po Srbiji, po planinama, pa odu do mora, pa spavaju po šatorima… i sve to mora da je super, al’ nema šanse da ja imam snage za tako nešto. Ili?
I tako, kretoh biciklom na Avalu.
Sam uspon uz Vojvode Stepe je bio dovoljno spektakularan; nikad veća uzbrdica, guram biciklom u šarenom trikou (da, da, bolest je tada već ozbiljno uznapredovala) a ljudi me gledaju s „onim“ izrazom lica – na površini, to izgleda kao „vidi budalu“, ali ispod toga piše „vidi životinju, kako on ovo vozi uzbrdo“.
Moglo je sve to lepše i lakše avalskim putem, al’ su me naplašili da je tuda mnogo pogibeljno (nije, lažu). Elem, daleko van dela grada koji poznajem, uspeo sam da iz Vojvode Stepe uđem u Vojvode Stepe kroz jedan prilaz i dva dvorišta. Torlak, farmaceutski… svaki uspon, svaki talas na putu izazov za sebe, svaka nova kapija pored koje prođem – nova, ranije nedosegnuta granica. Znate već onaj osećaj kad nešto radite prvi put, pa svake sekunde oborite sopstveni rekord. Nikad više, nikad dalje, već sledeći okret pedala će i to da pomeri… opako dobar osećaj.
Izbijam na vrh Kumodraža, onako polumrtav. Jednom ili dvaput sam zastao da predahnem. Pravi jeb.. vozači ne staju da predahnu, al’ pošto idem sam, tvrdiću da ni ja nisam nigde stajao.
Spust s Kumodraža na Hiljadu ruža. Proleće, vrištanje guma po asfaltu, vetar u licu, krotim opasne krivine… duž puta voćnjak, još da krenu da me zasipaju latice jabukovog cveta i da odnekud puste O Fortunu pa dumrem od meraka…
I tako, Hiljadu ruža, još malo uzbrdice, pa skretanje u Beli potok. Pa kroz Beli potok, pratim table, tu i tamo pitam lokalce kad zabasam (u to vreme nije bilo navigacije) pa kad radoznali lokalac kaže: „s Novog Beograda si doš’o? Uuuuu!” – naduvam se k’o ćure. A, doš’o zmaj da biciklom isforsira Avalu, javite se.
I tako, krećem iz Belog potoka uzbrdo, ka Čarapića brestu.
Uzbrdica sve opakija. Osećam umor, srce se primiče grlu, puls u vratu bije k’o ritam mašina.
Prolazim jednu oštru krivinu… i… put ide PRAVO uzbrdo. Onaj što ide pored groblja.
Toliko je strmo da u jednom trenu gubim ravnotežu i padam s bicikla. Toliko sam umoran da ne mogu da ustanem. Gledam u naherene krstače i mislim, dobro samo će da me uhvate za noge i prevuku preko puta, čas posla.
Hvatam dah. Iz treće uspevam da nateram bicikl da ne ljuljne na stranu, nastavljam uzbrdo. Ni živ ni mrtav do raskršća za Čarapića. Još uzbrdo. Pauza. Još uzbrdo. Osećam ukus krvi u ustima. Plašim se da ću se udaviti, nisam još stigao da udahnem a već izdišem. Ka raskršću za šumarsku kuću. Nema šanse da izvezem poslednjih 15 metara, guram i mislim da nisam normalan, kud sam pošao da se na planinu popnem biciklom… Da odustanem? Uhhh, kako bi bilo slatko sad okrenuti, pa nizbrdo do Save… Ma, ko da odustane, sad sam skoro tu. Vozi dalje.
Krivina po krivina… toranj… serpentine, podzida… prastari restoran… stepenište, spomenik. Puls, srce, dah, puls, srce, dah. Bol. Vrište noge. Trnu ruke.
I tako, popeh se na Avalu.
Ne može mi niko ništa. Najjači sam.
Spust, istim putem, je tako dobar da odmah poželim da se ponovo popnem, da bih mogao opet. Ipak, ništa od toga. Poslednje atome snage trošim na povratak na vr’ Kumodraža. Onda, ponovo, nestvarno dobar, beskrajan spust niz Vojvode Stepe… pa voženje od kružnog kod autokomande pored Partizanovog stadiona na snagu volje… pa pored sajma na Savu, pa kući gonjen samo saznanjem da su tamo tuš, krevet i pun frižider.
„Bio si na Avali? Nisi normalan“.
Muzika.
Početkom sezone* 2012, ubajaćeni neaktivnošću posle nekoliko meseci prilično gadne zime, devojčica i ja planiramo da iskoristimo prvi normalan dan i da malo protegnemo pedale.
Hoćemo do Ostružnice? Nee, dosadno i daleko, sve ravno. ’Oćemo na Avalu? ’Ajde, samo da vidim gde su mi kamašne.
*sezona – period godine kad a) putevi nisu pokriveni snegom i ledom** i b) ne pada kiša ceo dan
**ako smo na planini, poželjno da JESU pokriveni, bajkovanje po snegu poprilično liči na voženje skija a padovi manje bole.
Pingback: Domaća kaldrma - testo s ljutenicom()
Pingback: Biciklistička priča: Zoster on bicycle - An Unexpected Journey - nemagreske.com()