Putopisi

Biciklističke priče: prvi put s biciklom na Avalu

Pin It

Prevoj Stelvio se nalazi u Alpima, na granici između Italije i Švajcarske i treći je najviši asfaltirani drum u Evropi i drugi asfaltirani prevoj, po visini. Ipak, svakako je prvi po atraktivnosti i uspon i spust uz Paso delo Stelvio predstavljaju izazov (i vlažan san) za sve što ide na točkovima.

U septembru ove godine sam s grupom drugara otišao da, između ostalog, popnem i to čudo. Biciklom. Od našeg apartmana, 21 km neprekidne uzbrdice, tokom kojih se savlada nešto preko 1500 nadmorske – popne se sa 1200 na 2757.

Ali, ovo nije priča o penjanju na Stelvio biciklom. Ovo je priča o penjanju na Avalu biciklom, šest godina ranije. Sa 80 na 480.

Tada sam imao 26 godina i do pre koji mesec sam živeo u ubeđenju da je znak odlične forme kad napravim krug kuća-Ada-kuća (oko 35 km sa 20 metara uspona) i ne crknem. Donedavno sam vozio raskantani osamnaestobrzinac (čudo teknike, bre, OSAMNAJS brzina i kramponi, eeej) i znao sam da je znak vrhunske forme kad mogu da se popnem od pivnice Džakarta (za one s jeftinijim ulaznicama, od studenjaka) do bazena na SC 11 april a da ne guram bicikl. Osovina zadnjeg točka bi se iskrivila posle dva takva uspona a kidala posle četiri – očigledno, radilo se o slučaju gde je čovek jači od mašine i gde su iznad mog nivoa samo oni ludaci koji voze Tur.

Onda sam kupio bolji bicikl i otišao na nekoliko vožnji s kolegom, za koga se ispostavilo da je bivši pro biciklista i koji nije mogao da gleda kako/koliko čemerno vozim – a video je da volim, pošto sam redovno dolazio na fakultet biciklom. (OK, ko još nije skapirao, oduvek sam voleo da vozim bicikl :) ) Objasnio mi je stvari koje se ukratko mogu svesti na „ne možeš da voziš automobil uzbrdo u petoj na 700 obrtaja a da ne raskantaš mašinu“… i tako, da ne dužim s uvodom, šest meseci nakon što sam naučio da ozbiljno vozim bicikl, rešio sam da konačno oprobam i ono nezamislivo – da se biciklom popnem na vrh planine.

Jer sam u međuvremenu video da tu ima i nekih ludaka koji sednu na bicikl pa odu pa voze tamo, ovamo, po Srbiji, po planinama, pa odu do mora, pa spavaju po šatorima… i sve to mora da je super, al’ nema šanse da ja imam snage za tako nešto. Ili?

I tako, kretoh biciklom na Avalu.

Sam uspon uz Vojvode Stepe je bio dovoljno spektakularan; nikad veća uzbrdica, guram biciklom u šarenom trikou (da, da, bolest je tada već ozbiljno uznapredovala) a ljudi me gledaju s „onim“ izrazom lica – na površini, to izgleda kao „vidi budalu“, ali ispod toga piše „vidi životinju, kako on ovo vozi uzbrdo“.

Moglo je sve to lepše i lakše avalskim putem, al’ su me naplašili da je tuda mnogo pogibeljno (nije, lažu). Elem, daleko van dela grada koji poznajem, uspeo sam da iz Vojvode Stepe uđem u Vojvode Stepe kroz jedan prilaz i dva dvorišta. Torlak, farmaceutski… svaki uspon, svaki talas na putu izazov za sebe, svaka nova kapija pored koje prođem – nova, ranije nedosegnuta granica. Znate već onaj osećaj kad nešto radite prvi put, pa svake sekunde oborite sopstveni rekord. Nikad više, nikad dalje, već sledeći okret pedala će i to da pomeri… opako dobar osećaj.

Razlog više za vožnju bicikla – detalji pored puta se lakše uočavaju i manje vas mrzi da ih ovekovečite

Izbijam na vrh Kumodraža, onako polumrtav. Jednom ili dvaput sam zastao da predahnem. Pravi jeb.. vozači ne staju da predahnu, al’ pošto idem sam, tvrdiću da ni ja nisam nigde stajao.

Spust s Kumodraža na Hiljadu ruža. Proleće, vrištanje guma po asfaltu, vetar u licu, krotim opasne krivine… duž puta voćnjak, još da krenu da me zasipaju latice jabukovog cveta i da odnekud puste O Fortunu pa dumrem od meraka…

I tako, Hiljadu ruža, još malo uzbrdice, pa skretanje u Beli potok. Pa kroz Beli potok, pratim table, tu i tamo pitam lokalce kad zabasam (u to vreme nije bilo navigacije) pa kad radoznali lokalac kaže: „s Novog Beograda si doš’o? Uuuuu!” – naduvam se k’o ćure. A, doš’o zmaj da biciklom isforsira Avalu, javite se.

I tako, krećem iz Belog potoka uzbrdo, ka Čarapića brestu.

Uzbrdica sve opakija. Osećam umor, srce se primiče grlu, puls u vratu bije k’o ritam mašina.

Prolazim jednu oštru krivinu… i… put ide PRAVO uzbrdo. Onaj što ide pored groblja.

Toliko je strmo da u jednom trenu gubim ravnotežu i padam s bicikla. Toliko sam umoran da ne mogu da ustanem. Gledam u naherene krstače i mislim, dobro samo će da me uhvate za noge i prevuku preko puta, čas posla.

Hvatam dah. Iz treće uspevam da nateram bicikl da ne ljuljne na stranu, nastavljam uzbrdo. Ni živ ni mrtav do raskršća za Čarapića. Još uzbrdo. Pauza. Još uzbrdo. Osećam ukus krvi u ustima. Plašim se da ću se udaviti, nisam još stigao da udahnem a već izdišem. Ka raskršću za šumarsku kuću. Nema šanse da izvezem poslednjih 15 metara, guram i mislim da nisam normalan, kud sam pošao da se na planinu popnem biciklom… Da odustanem? Uhhh, kako bi bilo slatko sad okrenuti, pa nizbrdo do Save… Ma, ko da odustane, sad sam skoro tu. Vozi dalje.

Krivina po krivina… toranj… serpentine, podzida… prastari restoran… stepenište, spomenik. Puls, srce, dah, puls, srce, dah. Bol. Vrište noge. Trnu ruke.

I tako, popeh se na Avalu.

Pogled s vrha Avale je otprilike ovakav…

Ne može mi niko ništa. Najjači sam.

…ali je osećaj (prvi put, bar) ovakav. Između ludaka koji se polumrtav i i uz 500 pauza popeo na Avalu i ludaka koji se (polumrtav i…) popeo ovde je “samo” 4 godine redovnog voženja.
P.S. ovo nije Stelvio.

Spust, istim putem, je tako dobar da odmah poželim da se ponovo popnem, da bih mogao opet. Ipak, ništa od toga. Poslednje atome snage trošim na povratak na vr’ Kumodraža. Onda, ponovo, nestvarno dobar, beskrajan spust niz Vojvode Stepe… pa voženje od kružnog kod autokomande pored Partizanovog stadiona na snagu volje… pa pored sajma na Savu, pa kući gonjen samo saznanjem da su tamo tuš, krevet i pun frižider.

„Bio si na Avali? Nisi normalan“.

Muzika.

Početkom sezone* 2012, ubajaćeni neaktivnošću posle nekoliko meseci prilično gadne zime, devojčica i ja planiramo da iskoristimo prvi normalan dan i da malo protegnemo pedale.

Hoćemo do Ostružnice? Nee, dosadno i daleko, sve ravno. ’Oćemo na Avalu? ’Ajde, samo da vidim gde su mi kamašne.

*sezona – period godine kad a) putevi nisu pokriveni snegom i ledom** i b) ne pada kiša ceo dan

**ako smo na planini, poželjno da JESU pokriveni, bajkovanje po snegu poprilično liči na voženje skija a padovi manje bole.

Pin It
dionisos_beach
Previous post

Dionisos beach - idealno letovalište za hedoniste sa malom decom

Abraham
Next post

Kafana Abraham (Palić)

  • https://www.facebook.com/mijjato Jelena Mijatović

    Slatko sam se smejala dok sam čitala tekst jer smo svi mi koji vozimo bicikl tako počeli :)
    sve pohvale

    • Plava furija

      Nema uspona, a? :))

  • zoster

    Ja sam posle tvog teksta dobio zelju da vozim bicikl,. I odem dans na Avalu do vikemdice po isti, stignem tamo i tada ukapiram da sam zaboravio u stanu kljuceve od vikendice. Iznerviram se i vratim se kuci.

  • Storm

    Ja sam u nedelju tražio izgubljene ključeve od kola po 5 hektara strnjišta, pa ti vidi…

  • Đorđe Pejković

    SUPER tekst – voleo bih da ga objavim, uz dopuštenje autora, na svom sajtu https://www.bicisvet.com

    • https://www.nemagreske.com/author/storm/ Storm

      Ponuda je svakako kompliment, ali tekst je ipak pisan za nemagreške (i biće ih još ohoho, samo zavisi od slobodnog vremena), tako da bi bilo lepše da đoramo linkove na tekstove ili sajtove, pa ko šta voli :)

  • Storm

    Ponuda je svakako kompliment, ali tekst je ipak pisan za nemagreške, kao prvi od mnogih (kad vreme dozovli…) ali pošto bi saradnja svakako bila od obostrane koristi, predlažem dogovor oko razmene linkova ili banera sa zosterom.

    • Djordje Pejkovic

      žao mi je što je ispao nesporazum – razmena banera svakako može ali realno nema koristi od banera danas

  • Pingback: Domaća kaldrma - testo s ljutenicom()

  • Pingback: Biciklistička priča: Zoster on bicycle - An Unexpected Journey - nemagreske.com()

  • zoster

    Ja sam posle ovog teksta i poznanstva sa Stormom resio da pocnem da vozim bicikl. Pre tri dana sam u cugu presao 31km a danas kupio biciklisticki sorts i majicu. I sad se spremam da idem do Obedske bare u aprilu. P.s. posle ovih 31km sam se bukvalno razboleo i sad ovo kucam iz kreveta. Ali, sto bi rekli- No pain no gain

  • Zoster

    Ja sam se danas (20.IV 2013) prvi put popeo na Avalu bicikom. Bogami, nije lako :)

  • https://picasaweb.google.com/1138214984698400318 Storm

    Odlično :)

    Čekaj da vidiš kad kupiš MTB i popneš se nekom kaldrmom na pravu planinu…

  • https://picasaweb.google.com/1138214984698400318 Storm

    16 godina i 0 Avala? Auuu…

    Evo moje uobičajene rute, kroz sajam –

    https://www.gpsies.com/map.do?fileId=bfutbrwwzpsjmlnt

    Kad hoću da crknem, idem preko Kumodraža. Kad neću, idem avalskim. Nacrtao sam do 1000 ruža, dalje ćeš se valjda snaći :P

    • Lola

      Kod keja živim, pa imam svoje ture, išla sam do Ade leti, ali idem tamo da preplivavam jezero, a ne da se kroz gužvu probijam i kao vozim, to mi nije vožnja, pa do manastira Feneka, do centra bg, da obavim neke poslove, uvek idem nekim povodom, nemam vremena za neko bajk planinarenje, kao jednom do groblja na Gardošu bajsom ahaha nije povodom sahrane bilo… makadam dole, uzbrdica haos… teško i kad je dobar bajs i brzinac… treba čuvati vreme i snagu za druge lepše stvari i na bajsu i inače…:) i sad idem povodom… planinarenje smatram glupošću, jer provedu više vremena u busu do tamo i nazad, nego na samoj planini… :) ko deca smo dosta pešačili ali po ravnom po prirodi, a i ovde u bd smo se penjali na bežaniju stepenicama ima ih oko 15o ahaha ništa strašno… zanima me, kako onom rutom pored reke iza sajma da se izvučem do tamo ruda, i da idem preko dedinja, pored manastira Vavedenje bajsom, jer busom sam išla… jer ovim mostom od sava centra ne me da se ide bajsom… u stvari, verovatno može mostom ada direktno da se ispetlja tamo negde ka banovom i ide ka trošarini i onda avalskim putem…nisam bajsom išla tim delom od ade ka tamo… pa zato pitam …beli potok je pre hiljadu ruža tako da je moja destinacija ispod avale… :) lakše mi da kucam malim slovima… hvala na inf.. pa ako hoćeš odgovori danas, da se spremam za sutra…:) da ne čekam buseve :) Hvala najlepše! :)

      • https://picasaweb.google.com/1138214984698400318 Storm

        Nacrtaš trek u Google Earthu (ili skineš onaj do kojeg sam dao link) i ubaciš ga u neki od GPS programa na telefonu/za telefon?
        Ili samo gledaš Google Earth i zapamtiš kuda proći?
        U principu jedino nije poželjno da pogodiš neke stepenice, sve ostalo je OK.