Automoto Putopisi

XXI Mini meeting Hungary (feat. American Classic Car)

E, ovo je bio jedan od najboljih vikenda ove godine! To mi je bila prva rečenica koju sam izgovorio po ulasku u kuću. Pravi hedonistički vikend za ljubitelja automobilizma. Svega je tu bilo – i testiranja po autoputu, razvaljivanje od najlepše riblje čorbe kod Abrahama, kampovanje u šatorima, uživanje u prelepim Mini automobilima, takmičenje u reliju, uživanje u Američkim aždajama i za kraj provod u Šiofoku kao vrhunac subotnje večeri. Al ajd polako što bi rekli, da krenemo redom…

Kako je sve počelo

Da ne bi smorio sa dugačkim uvodom reći ću kratko – toliko sam obaveza imao u nedeljama pre skupa da sam se na kraju prijavio na skup a da do poslednjeg dana nisam ni skapirao da se on ne održava na Balatonu nego na susednom jezeru Velencei-to, da ću ići jedini kao predstavnik Mini Kluba Srbije i da nema šanse da ću dobiti slobodan dan u petak.

Sve ovo uticalo je da plan puta bude sklepan na vrat na nos pa je agenda izgledala otprilike ovako: petak posle posla paljba za Novi Bečej po ortaka koji je pristao da pođe samnom (Zoki Max Tuning), večera na brzinu u Abrahamu, poseta Dekatlonu u Segedinu (sa ciljem da kupimo dušek i klinove za šator) i na kraju pravac kamp. Tamo će nas čekati Adam Sipocz, član tamošnjeg kluba koji je redovan posetilac naših minijada. U subotu bez ideje šta i kako osim da se družimo tamo sa svima i uživamo u minijima, a u nedelju kada se smorimo paljba nazad.

20160709_154342

Prosto da nije moglo prostije. Iako nam je agenda bila poprilično tanka nismo se time preterano opterećivali jer smo obojica puni adrenalina pa smo računali s tim da ćemo već usput pronaći dodatne stavke u agendi.

Ah da! Da bi ceo put bio interesantniji, rešili smo da noćimo u šatoru – kupio sam jedan 6 meseci ranije pa ko velim daj da i ovo isprobam  kad već idemo na skup koji se održava u kampu.

Test po autoputu

Neee, nisam krenuo da divljam čim sam izašao iz Beograda. Iako je vozilo mamilo da se da pun gas (Mini Cooper S, 2002 godište) valjalo je uživati u vožnji jer je dan bio prelep a i nije bilo preterano toplo pa je moglo i bez klime uz blago otvoreni prozor. Zokija sam pokupio po planu, nastavio dalje preko Srbobrana autoputem ka Subotici.

I samo što smo se uključili agenda je počela da se menja sama od sebe: u retrovizoru su se pojavile dve tačke koje su nam se približavale nenormalnom brzinom, a zatim nas i pretekle: crveni Porše Bokster i metalik zeleni Mercedes A klase, ali AMG dorade. Čeških tablica, prošli su pored nas kao da stojimo. Taj momenat je za nas bio signal da isprobamo Cooper S prve generacije što smo i učinili – sa 163 KS ubrzanje je više nego silovito tako da smo posle par kilometra uspeli da sustignemo pomenuti dvojac. Mislim da su čak i oni bili iznenađeni da je dvojac postao trojac jer su se na zadnjem sedištu AMG-a prilično uzvrpoljili kada smo im se našli na repu. Posle dodatnih kilometar dva naiđosmo na kamion u brzoj traci pa je usporavanje bilo neminovno.

AMG zgadija

AMG zgadija

Međutim kod ponovnog ubrzanja bilo ih je teže pratiti (što je i normalno imajući u vidu da AMG ima preko 370 konja), pošto očigledno više nisu želeli da se druže sa nama. Mi smo onda iz srpskog inata namerno usporili uz komentar nećemo se valjda trkati sa ’vakima’ tako da je rezime ovog testa: Novi Cooper S prve serije ide iznenađujuće brzo, izuzetno ubrzava, prilično je stabilan i tih na velikim brzinama i nije se pokvario sve vreme testa.

Ostao je samo žal što nam iz Delte Motorsa nisu prihvatili molbu da nam ustupe Clubman S sa motorom od 200ks jer bi nam onda šanse bile veće da smaramo dvojac sve do granice. Ovako smo od Bačke Topole nastavili laganim tempom.

Riblja čorba kod Abrahama

Proći pored Subotice/Palića a ne pojesti čorbu kod Abrahama potpuno je isto kao i otići na more, a ne okupati se ni jednom. Tada smo bili na oko 200 km od Beograda, sedam sati uveče, pa je valjalo najesti se i prebrinuti brigu večere. A gde ćeš bolje mesto od ovog. Dve porcije, jedna uz mlince sa sirom i uprženom slaninicom (za drugara) i druga sa domaćim hlebom sečenim na krupnije kriške (jer ja volem da umačem ’leba u čorbu) legla nam je da bolje nije mogla. Riba je kompletno filirana i ima je koliko ’oćeš, čorba fantastična, mlinci vrhunski i uz šamloi galuške kao dezert predstavljaju gurmanski san svakog hedoniste. Kada je riblja čorba u pitanju – nema dalje!

Najjača čorba na svetu. Garant!

Najjača čorba na svetu. Garant!

Kampovanje u šatorima

Posle čorbe i granice konačno uđosmo u Mađarsku. Dekatlon u Segedinu je u okviru marketa Auchan (ex Cora) pa je svaki dalji orijentir suvišan. Ima skoro sve što i u Budimpešti pa se zbog ovog carstva sportske opreme više ne morate cimati do Budima već se sve može završiti ovde. Naravno pod uslovom da imate spisak sa sobom, a ne držite ga u glavi. Od dve stvari koje smo planirali da kupimo (dušek i klinove) kupili smo jednu planiranu (dušek) i dve neplanirane (naočare za sunce i pumpu za dušek). Klinove smo zaboravili.

A što je vezan za drvo? Pa oće da ujede

A što je vezan za drvo? Pa oće da ujede

U kamp Sport Beach na jezeru Velencei-to stigli smo oko 22h30min. Cirka 420 kilometara pređenih od Beograda. Po planu dočekao nas je Adam i pomogao oko čekiranja u kamp i upoznavanja sa ostatkom ekipe.

Šator koji smo poneli sa sobom je marke QUECHUA, kupljen u Dekatolonu nekoliko meseci ranije. Pripada grupi pop-up šatora koji se sami rasklope za 2 sekunde. Ja sam kupio onaj za tri osobe  –  unutrašnjih dimenzija 180 x 210, težine 3 kg. Ove dimenzije su dovoljne za troje a više nego dovoljno za dvoje. Ubacili smo unutra dušek, naduvali ga i odvalili se ko zaklani od spavanja. Inače, šator sam platio oko 60-tak eura i već sa ovim kampovanjem je isplatio samog sebe jer je boravak po osobi u kampu iznosio 5 evra ako koristite šator. Dakle, dve noći  za 10 evra su ceo naš trošak smeštaja u Mađarskoj po osobi.

Da ne zaboravim – šator je moguće postaviti i bez klinova. U slučaju da nema jakog vetra i sa stvarima unutra šator će vas dočekati tamo gde ste ga postavili. Međutim, ako je vetar jači, a klinova nema onda on započinje svoje kretanje. Da bi predupredili taj događaj, mi smo pribegli praktičnom rešenju – vezali smo ga za drvo.

Inače, kada smo sklapali šator poslednjeg dana, shvatili smo da se u kutiji nalaze i klinovi koje dobijate prilikom kupovine. Neiskustvo…

Prelepi Mini automobili

U minijima smo uživali tek u subotu ujutro kada se razdanilo. Iako je napolju duvao vetar i bivalo poprilično oblačno nismo dozvolili da nam bilo šta pokvari raspoloženje. Naročito kada su tu miniji. A oni su… Ma bre stvarno su prelepi.

Mini PickUp

Mini PickUp

Bilo ih je oko 50-tak. 90% klasici, mahom iz Mađarske, jedini mi iz Srbije i nekoliko vozila iz Slovačke. Izdominirao je Mini PickUp kojih ima 1 ili 2 u Mađarskoj, u koji je uloženo preko 15.000 evra. Naš domaćim Adam svakako sa jednim od najlepših, a sa sve sponzorskim bojama Balkanske Minijade koje i dalje ponosno nosi. Moj favorit na ovom mitingu tj auto koji mi se mnogo dopao – plavi klasik iz Slovačke oduševio me je prednjim branikom i macho izgledom.

20160709_082707

Reli

Da da, domaćin je organizovao reli! Ne onaj pravi pravcati jer se nismo utrkavali na ulicama zatvorenim za saobraćaj, već vrlo simpatičan reli u kome su svi učetvovali i odlično se zabavali. A evo o čemu se radilo: svaki auto je bio posada za sebe koja je dobila pravi pravcati reli radar tj itenerer. Zadatak svake posade bio je da pronađe zadatu (tajnu) lokaciju kojih je bilo šest.

Neposredno pred start

Neposredno pred start

Na svakoj lokaciji odvijalo se takmičenje koje je nosilo određen broj poena – npr boćanje sa kočionim diskovima ili nabacivanje rozetni. Ceo itinerer iznosio je oko 35 kiloemtara  pa je reli sa svim zadacima trajao više od dva sata. Iako možda kroz ovaj opis deluje naivno, reli je toliko zaokupirao sve takmičare da je zaista bilo vrlo uzbudljivo biti deo svega toga i aktivno se nadmetati. Da ne pominjemo to da je bila masa onih koji su skretali s puta zbog lošeg čitanja radara, među kojima smo nas dvojica prednjačila. Mislim da bi smo i dan danas kružili oko jezera da se naš domaćin Adam nije ponudio da kao posada sa svojom suprugom bude sve vreme u našoj pratnji.

Delimično okupljeni na jednoj od zadatih lokacija

Delimično okupljeni na jednoj od zadatih lokacija

Inače, na samim zadacima se nismo baš proslavili, recimo da smo bili negde u proseku, ali nam se zato na samom kraju pružila prilika da udvostučimo poene igrajući Ajnc – naime svaka posada je mogla jedan deo ili sve svoje poene da uloži u igri Ajnc i time nadoknadi propušteno ili izgubi zarađeno. Mi smo išli na sve ili ništa iiiiiiiii….osvojili ništa. Izgubili takodje nismo jer smo imali isti broj poena na kartama kao i ’kuća’ a to je značilo da ostajete na istom.

Amirički san

Tokom relija, sasvim slučajno nabasasmo na neko ludilo od American classic car automobila. Kasnije smo shvatili da je u pitanju Lincoln Continetal Mark V. Već na prvi pogled smo ostali bez daha tako da je zaustavljanje i slikanje bilo neminovno. Naš timski kolega Adam videvši naše oduševljenje, reče nam da je u kampu do našeg takođe miting: US Car Show i da ako smo raspoloženi može posle relija da nas odvede tamo. Tako i bi.

Objasnili šta je automobil

Objasnili šta je automobil

Neposredno po završetku relija  uputili smo se do susednog kampa. Ponosni i grandiozni bili su tu. American Classic Cars. Neki muscle, a neki ne. I šta god mi svi mislili o Amerikancima i njihovoj auto industriji, jedna stvar im se mora priznati – ne da su pravili dobre automobile nego to nije bio normalno! Chevrolet Corvette StingRay, Pontiac Gran Torino, Ford Mustang, Impala, Camaro, Tans Am… Svaki Muscle Car budio je kod nas respekt. Ne možete a da ne primetite svu tu snagu koja izbija iz svakog centimetra tog lima i pitaj Boga koliko kubnih inča motora. Hrom, lim, koža kao fetiš svakog obožavaoca brzine mamili su nam uzdahe. A zvuk… Eeeee… Pa to se ne može opisati. To je neponovljivo. Zvuk Stingray-a smo pomešali sa grmljavinom. Mislim da je ceo kamp utrnuo u momentu kada se ’Veta upalila.

Zlo i naopako

Zlo i naopako

Dobar deo popodneva uživali smo u jednom potpuno drugom konceptu u odnosu na onaj koji volimo i zbog kog smo i došli u Mađarsku. Koliko su razičita ova dva koncepta možda najbolje može da oslika onaj subjektivni osećaj da je samo hauba Linkolna duža od celog Mini Classica. Ali, kad bolje razmislim, možda su upravo ti ekstremi ono što nas je privuklo kod oba kao kripton što privlači supermena.

Pontiac Gran Torino

Pontiac Gran Torino

I taman kada smo završavali obilazak drugog kampa, na samom kraju, pomalo zavučeno i skriveno od ostalih, stajale su tri ikone evropske auto industrije, od kojih dve toliko retke da sam mislio da ih verovatno za života nikada uživo neću ni ugledati.

De Lorean, Bitter i Lotus Esprit. Na par metara jedan od drugog. Mislim da sam čak u jednoj sekundi počeo da se okrećem oko svoje ose i pogledom tražim Doka i Martija. Najdraži film iz detinjstva,  omiljeni filmski junak – De Lorean bio je tu. Na centimetar od mene.

Zašto mrzim treći deo Back to the Future? Zato što su slupali DeLorean-a

Zašto mrzim treći deo Back to the Future? Zato što su slupali DeLorean-a

A sa druge strane junak omiljene video igre iz tog istog perioda – tih davnih osamdesetih Lotus Esprit Turbo Chellenge postavio je nove standarde kada su simulacije vožnje bile u pitanju. A neko će možda reći, ma pusti Amigu, seti se Sheron Stoun i Niskih strasti. Crni i beli lotus su prašili sve vreme filma. I to je tačno.

Uzfalila Šeron da prekrsti noge

Uzfalila Šeron da prekrsti noge

A Bitter? Nemački superautomobil s početka sedamdesetih, možda i najveći reritet ovog skupa jer ih je tokom sedamdesetih napravljeno manje od 400 komada u celom svetu. Imao je Korvetin motor iz tog perioda sa oko 230 konja… I dan danas nam je totalna misterija šta su ova tri automobila radila na skupu Američkih, ali su nam legli kao šlag na trortu i ulepšali ionako prelep dan.

Bitter

Bitter

Posle fotografianja i razgovora sa vlasnikom Bittera zaputismo se nazad u kamp gde je usledila ceremonija dodele nagrade i grupnog fotkanja. Kao posada koja je prevalila najveću razdaljinu od matičnog mesta do održavanja Mini Meeting-a osvajamo nagradu za pređenu kilometražu. Nagrada je: lamela na postolju. Naravno minijeva. To je momenat kada je umor već počeo da nas mlati i kada smo počeli da razmišljamo o tome šta i kako dalje večeras mada su se kao logično rešenje krevet i šator već nametali.

13819298_1749584971962456_1264312240_n

Šiofok

Ali, ne lezi vraže. Kako to obično biva desi se preokret. U kampu je nestalo tople vode pa je večernje tuširanje bilo u stvari instant razbuđivanje ledenom vodom. A novi nalet adrenalina doneo je i nalet ideja –  s obzirom da je subota veče, valjalo bi malo izaći u štetu, a po priči domaćina gde ćeš bolje od Šiofoka, gradića na obali Balatona. Da se ne pravim sada mnogo pametan, ni ja za Šiofok nisam čuo do pola devet uveče ali sam u deset uveče shvatio na ličnom primeru – ono što je Budva u Crnoj Gori to je Šiofok u Mađarskoj. Nema dalje!

Diskoteka Palace

Diskoteka Palace

Povratak

Nedelja prepodne, sklopismo pop-up šator lakše i brže nego što smo mislili i oko 11h zapalismo za Srbiju…

Za kraj – puno pozdrava za Adama Sipocz-a koji se pokazao kao vrhunski domaćin i koji nam pomogao da se zaista osetimo kao kod svoje kuće, kao i kompaniji Golaš i cvećari Ms.Flower na pomoći oko odlaska na ovaj nezaboravni vikend.

Foto Galerija

20160709_083444

20160709_125042

20160709_133252

20160709_161811

20160709_161935

20160709_163940

20160709_164404

20160709_165050 20160709_165121 20160709_170233 20160709_170300

20160709_171031

tanjirpasta
Previous post

Sam u kujni – Testenina u vinu sa buđavim sirom

Kamper
Next post

Kampovanje: Kamp Prikolica vs Kamper