Outdoor

Biciklom oko Kasandre (Halkidiki, Grčka)

Kako je sve počelo…

Da ne bi Storma i Raše, ja verovatno nikad ne bi počeo da pedalam. Ima tome tri godine. A da ne bi Stormovog teksta o biciklu na letovanju (za tekst klik OVDE) sigurno mi nikad ne bi palo na pamet da isti ponesem sa sobom kada idem na godišnji. Prvi put sam to uradio prošle godine, a ove sam uz svoj poneo i klincima bajseve.

Prošle godine sam se pošteno navozao po Tasosu, prešavši tokom odmora oko 600 km pri tom obrnuvši ceo krug oko ostrva (za tekst klik OVDE). Taj krug bila mi jedna od najtežih, ali svakako i najlepša vožnja u životu.

Kako je sada…

Ove godine smo promenili destinaciju i rešili da ponovimo Halkidiki posle više od 10 godina. Osnovni razlog dolaska ovde je odličan smeštaj koji smo pronašli, ali i moja zelja da Kasandru i Sitoniju pošteno ispeglam bajsom.

Cilj za ovo leto…

Prvi cilj koji sam sebi postavio je krug oko Kasandre. Drugi cilj – krug oko Sitonije

Kada sam ucrtavao rutu na Stravi za Kasandru, dobio sam sledeće parametre: dužina oko 110km, visinska oko 1600 metara, procenjeno vreme vožnje oko 5h30min.

Iskren da budem malo me iznenadila cifra za visinsku jer sam Kasandru upamtio kao poluostvro bez uzvišica. Ali dobro…

Malo o formi…

Pre nego se bacim na opis rute, samo mali intro vezan za formu: godinu sam započeo dobro i do polaska na letovanje izvezao sam 2.000km. Problem je što sam skoro svih dve hiljade izvezao po ravnom i još veći problem što u junu skoro da uopšte nisam vozio – delom zbog poslovnih obaveza, a delom zbog toga sto sam krajem juna zabo bolnicu zbog gastričnih tegoba odakle sam posle pet dana izašao pet kila mršaviji.

Faktički, mesec dana sam imao za pripreme tokom jula i za to vreme sam izvezao oko 500 km. Rezultati tih voznji nisu bili kao pred jun, ali nisu bili ni katastrofa. Ajd da se kaže da sam se solidno oporavio.

Po neka reč o planu…

Prvobitan plan mi je bio da po dolasku na letovanje nekoliko dana vozim po 50-tak kilometara pa da oko 7-og dana opalim planiram rutu. Rutu sam ucrtao u Stravi i bio srećan kao mali majmun što konačno koristim više od dve proste operacije u ovoj aplikaciji.

Međutim, kada sam stigao, promenio sam odluku o startu. Rešio sam da odmah sutradan vozim celu rutu obzirom da sam noge odmorio prethodna tri dana. Pre toga dva uzastopna treninga u prošloj nedelji.

I konačno vožnja…

Naravno, od silnog uzbuđenja, nisam mogao da spavam. Tj legao sam oko ponoći, zaspao oko dva izjutra, probudio se oko pola šest. Popio kafu sa ženčetom, doručkovao i oko 8h krenuo.

Obzirom da smo smešteni u vili pet kilometara od Nea Potidee, morao sam duplim trakama da se vratim do grada da bi se prebacio u trake za smer prema Pefkohoriju. U tome su mi prošli prvi kilometri. Ono što je odmah postalo jasno je da sam se debelo zajebao oko strukture terena. Ne znam kako, ali sam Kasandru upamtio ravnu kao tepsija.

Međutim, ona ne da nije ravna nego je poprilično valovita tako da goredoliranje započinje već od Nea Potide i traje sve do Kriopigi. To je prvih 20-tak ili malo jače kilometara koji uopšte nisu za potcenjivanje. Ono što moram da napomenem, a vezano je za ovaj deo puta je jezivo prometan saobraćaj. Automobila ima koliko hoćeš i svi voze kao pomahnitali.

Već kod Kriopigija platio sam danak vožnji po ravnom u prethodnim mesecima – zadnja loža i primicači su me već boleli, dok se u glavi vrtela misao da se možda ipak vratim na prvobitni plan i od vožnje napravim trening.

Reših da stisnem petlju i nastavim dalje jer ‘de ću zeni na oči posle dva sata, a najavio sam da me nema do ručka. Elem, od Kriopigija pa do Pefkohorija (sledećih 20-tak km) je uglavnom ravno pa sam se tu ubacio u svoj ritam: noge su konačno počele da rade kako treba, bol je polako nestajao, srce se smiravalo i počelo da kuca kako treba (ah da, zaboravih da napomenem da me je posle 10km od starta spičila serija ekstrasistola)…

Konačno sam vozio oko 35km/h sledecih 15-tak km. Saobraćaj koji je nepodnošljv u prvom delu puta počeo je da slabi od Kalitee pa je vožnja do Pefkohorija bila daleko prijatnija. Sve do Pefkorija.

Pefkohori - prestonica srpskog turizma

Pefkohori – prestonica srpskog turizma

A onda zastoj u srpskoj prestonici turizma koji se preneo na sve učesnike u saobraćaju: autobus Barbados tursa blokirao raskrsnicu na kružnom toku da bi istovario putnike, a samo 200 metara dalje je nova gužva koju je napravio Subotičanin u Pasatu jer je ostavio auto na sred puta da bi otišao do prodavnice. Po paradajz pretpostavljam.

Kada sam se konačno dočepao puta van naseljenog mesta, nastavio sam istim tempom i vrlo brzo stigao do Poliuria. E to je onaj momenat kada se put na vrhu prsta završava tako što savija prema zapadnoj obali i nastavlja dalje ka Nea Skioni i Siviriju.

Da napravim mali rezime: od Nea Potide do Kriopigija su jezive gužve uz podosta goredoliranja. Od Kriopigija kreće spust pa dugačak pravac skoro sve do Poliurija. Taj deo je pod manjim opterećenjem što se tiče sabraćaja, uglavnom je ravno i daleko komfornije za vožnju.

20150803_102126

Kod Poliurija ste na oko 50-tak km od Potidee, stigli ste na kraj prsta i put polako zaokreće prelazeći na zapadnu stranu pouostrva. Tu pravim prvu pauzu, pazarim limenku Koka Kole i dokupljujem 1,5 lit vode. Nastavljam dalje predivnim (najlepšim) delom puta – brda, četinarske šume, vidici i pogledi da vam pamet stane i skoro pa poptuno odsustvo saobraćaja.

Od Poliurija do Nea Skioni je oko 20 km takvog puta i u tom delu ćete definitivno uživati za sve pare. Po dolasku u Nea Skioni sledi vam još 20-tak km do Sivirija, saobraćajnicom uz more, bez uzvišenja i gužve na putu. Dakle, sve ukupno 40 km čistog hedonizma. Na tom delu puta od Skionija do Sivirija, tj segment od 70-tog do 90-tog kilometra i dalje sam držao brzinu od oko 35kmh. Taj momenat me je toliko fascinirao da sam bacao pogled na sopstvene noge pitajući se da li su to moje noge ili noge Dragana Šibalića, dal je moguće da ja mogu ovom brzinom i posle toliko kilometara, šta je ovo ljudi moji, pa ovo je ludnica što bi rekao Mladen Delic. Sa sve onim uzbrdicama moj prosek do 90-tog kilometra je bio 26km/h! Iskreno, ni sam nisam mogao da verujem.

20150803_103753

Kod Sivirija pravim novu pauzu, pijem limenku Kole, jos 1,5 litara vode dolivam u bidone i ponosno krećem na poslednjih 30-tak kilometara. Toliko sam ubeđen da sam nenadjebiv da čak šaljem ženi poruku da stižem za oko sat vremena.

Ali, ne lezi vraže, dođe vreme sve se preokrene…

Samo što sam krenuo, možda nisam prešao ni 500 metara, kvadricepsi počinju toliko da bole da je to bilo čudo. Ne znaš jel boli ili peče, kao da ti neko stavio žeravicu pod kožu da greje mišiće. Smanjujem tempo, postaje jasno da mlečna kiselina kida meso i ivice nerava, al jbg šta da se radi, aspirin nisam poneo. Naravno tada i nervoza počinje da se javlja, već je oko 12h, preko 30* temperature pa se ceo napor eksponencijalno uvećava. Onda naravno ide onaj deo kad pljuješ samog sebe u glavi u stilu ko me terao da forsiram, mogao sam laganijim tempom… Ali, posle j…a nema kajanja kaže naš narod.

Elem, posle pet kilometara noge nekako utrnuše, više kao da nisu moje, ne osećam ništa, al još uvek vrte što je dobar znak. Držim na oko 20 do 22km/h. I onda kreće nova zajebancija – GRČEVI. Prvo stidljivo u listovima, pa onda hrabrije u zadnjoj loži, pa onda potpuno bez blama u kvadricepsima. Reko šta je bre sad ovo, pa dokle više. I onda kontam – znojim se već četiri sata bez prestanka, verovatno sam sve žive minerale i soli izbacio iz tela, pri tome sam se totalno dilutirao sa oko 4 litara vode. Samom sebi dodeljujem plaketu Idiota zato što sam na put krenuo bez i jednog sredstva za rehidraciju.

Dodatno usporavam, pazim ako naiđe kočenje jer ako treba da siđem i ispravim noge grčevi nastupaju momentalno. Sve to se dešava u Kalitei, negde na oko 10km od apartmana. I ponovo ona dilema – dal da zovem ženu da dolazi po mene pa da me konsekvetno napuca što je cimam sa plaže il da skupim muda i mudro i polako isteram do kraja. Odlučujem se za drugo, nastavljam polako dalje i već motam u glavi šta da kažem onima što će me pokupiti pored puta i odvesti u Solun na reanimaciju ako ne izdržim do kraja.

Preguravam još petaju do Nea Fokee, i na samom izlazu iz Fokee, što je oko 3 km od mog apartmana, nailazim na poslednju uzbrdicu koja je žestoka do bola iz moje perspektive tada. Pobeda ili smrt mislim se u sebi i krećem, u glavi već svu imovinu ostavljam deci, ženi samo mobilni telefon jer me stalno proklinje kad kucam poruke pa ko velim nek je mobilni stalno podseća na mene.

Na pola uzbrdice grčevi u oba kvadricepsa, uspevam nekako da skočim a da ne padnem, al nema sanše da se uspravim jer kako se uspravim tako kreću siloviti grčevi u oba kvadricepsa istovremeno. Tako poluzguren, setih se da probam da dobro isteglim oba kvadricepsa i to do maksimuma. I gle čuda, mišići popuštaju. Odmaram još nekoliko minuta i kad mi se učinilo da je popustilo skroz krećem dalje u najnižem stepenu prenosa. Izlazim na vrh uzvišenja, pevam u sebi kad je krenulo poslednjih 2 km ravnog i posle 10-tak minuta konačno, KONAČNO ulazim u dvorište. Potpuno izbezunljenog dočekuju me deca povicima: tata, tata šta si nam kupio; žena viče: gde si, jel si normalan, što ne puštaš poruke, već sam mislila konzulat da zovem (ispostavilo da sam joj sve vreme puštao poruke na stari telefon koji je ostavila u Beogradu).

Naravno zanemarujem komentare i pitanja, novi cilj je kuhinja i rehidratacija: eksiram iz ČAŠE 2dl supe (supa bila na stolu, al nije bilo šanse da je jedem k’o čovek kašikom iz tanjira već sam nasuo u čašu), pijem dve tablete nekog mineralnog kompleksa i pod hladnim tušem gasim žeravice u kvadricepsima.

Screenshot_2015-08-03-22-36-29

Ovo pišem dan posle vožnje – hvala Bogu deluje da sam Ok, danas sam preskočio bilo koju vožnju, za divno čudo nemam upalu (mislim da su ledeni tuševi posle treninga keva za upalu), čak sam celo prepodne vitlao po vodi sa klincima, plivajući i roneći do besvesti…

Šta reći za kraj…

Prvi deo puta je sranje. Od Potide do Kripiogija je užas. Ali ovo posle toga je milina za vožnju. Em je predeo prelep, em ćete upoznati deo Kasandre na koji se retko zalazi (ja nikad ranije nisam bio na tom delu poluostrva).

I to je otprilke to. Dakle, za sve koji dolaze ovde – topla preporuka za krug bajsom oko Kasandre.

20150527_203340
Previous post

Ada Bojana za obučene - hedonizam par excellence

20150807_213811
Next post

Mevgal Ariani - najbolji grčki jogurt