Ima greške: restoran “Janus” (Ribarska Banja)
Vlasnici restorančića u manjim mestima s velikim protokom turista (khm, banjama) mogu da kukaju koliko hoće da im život nije lak. Gde to ima oligopolista koji jedva sastavljaju kraj s krajem? Imaš dva i po restorana, biraj gde ćeš da jedeš… Odsustvo konkurencije garantuje i odsustvo inicijative; kad nemaš od koga da budeš bolji, ne moraš ni da se trudiš.
Takva je priča s ovim restoranom. Smešten na ulazu u Ribarsku banju, kontroliše između 25 i 33% ugostiteljske ponude. Po atmosferi više liči na pivnicu nego na restoran; drveni stolovi i klupe, sedi se malo prisnije nego što je idealno, ali hajde; deo rečice preusmeren da teče kroz restoran, što je novina – i znatno bolja opcija nego terasa na reci prepunoj smeća – što je možda razlog zašto nema terase.
Cene, onako… vidi se da su ciljna grupa turisti: imao si para da dođeš u banju, imaš onda para i da platiš ručak. Nije baš za svakoga. Osoblje je u principu dobro – liči mi na porodični biznis tako da nema “gazda mi je kreten dakle boli me uvo” stava – ljubazni su, al’ im fali šlifa. Slažem se da i ja ovde malo zatupljujem – razmazio sam se po napucanijim restoranima – ali malkice profesionalniji stav od “ruka u džepu, žvaka na jeziku, sa’ćemo mi to lafe, za minut” bi pomogao da se neko od gostiju ponovo vrati.
Pravi problem ovog mesta je hrana.
Hrana, za moju pamet, može da prođe ako ispunjava bar jedan od ovih uslova, poželjno je da hvata dva a tri uslova nema nigde :P
1. da nije preskupa (može da se jede i đon ako košta 20 dinara, ali nemoj da mi valjaš ćevape od ‘leba za 500 dinara)
2. da je obilna (seo sam da se najedem, nisam ti ja manekenka da mi je ručak tri zrna kukuruza i dva gutljaja soca od nandže, kad ustanem od stola znajući da opet mogu (moram?) da jedem za sat i po, osećam se poprilično prevareno)
3. (što realno treba da bude na prvom mestu) – da je DOBRA – ukusno i lepo spremljena, zanimljivo začinjena… što je, kod nas, nažalost, još uvek rezervisano za ekskluzivna mesta ili domaću radinost.
U “Janusu” hrana nije jeftina, porcije su sirotinjske a što se tiče truda oko pripreme (ili, bolje reći, tvrdičluka oko pripreme) – da li verujete da se sva mesa prže u istom ulju? Ne znam ko može da zatvorenih očiju pogodi jede li dimljenu vešalicu ili punjeno belo.
Ovo mestašce ima potencijala, ali da li će da ostane na nivou preskupe pansionske hrane ili ne, zavisi od toga da li će vlasnik pročitati ovaj tekst :P
-
Ћирилица се пише срцем!
-
Storm
-