Kafane i kafići

Restoran “Gile” (Banja Koviljača)

Moram da priznam da me je malo sramota što nisam pre svratio u ovaj restoran, obzirom da imam priliku više puta godišnje.

Možda se radi o tome da je ovo “nov” restoran – bio sam valjda četvrti osnovne kad se otvorio (dogodine će dve decenije male mature), država je krenula da se raspada i već se znalo koji su dobri restorani i znalo se da ništa novo ne može da valja.

Svratili smo na riblju čorbu.

Moje iskustvo s ribljim čorbama koje nisu pravili alasi, za sebe (ili moj ćale, koji je od njih pokrao zanat) je takvo da običavam da se isključim iz razgovora kad neko pomene da je tu i tu jeo dobru riblju čorbu.

Prvi put sam je probao u onom fensi restoranu pored mosta, pod Petrovaradinskom tvrđavom. Čudno su me gledali, oni koji su me odvukli tamo na brate-naš-kakvu riblju čorbu, kad sam naručio teleću čorbicu, tako da sam morao da srknem i to njihovo.

Šaranska kožura u vodi s gomilom aleve paprike s ciglom (1:1) i toliko luka da je bilo gorko. Još jednu teleću, hvala!

Drugi put sam je samoinicijativno probao u restoranu “Toma” u đerdapskoj, vođen logikom da ovde jednostavno mora da ima i ribe i nekog ko to ume da spremi.

Oni nisu preterali sa začinima, zapravo, nisu uopšte stavili začine – unutra je bilo toliko ribe (zapravo, peraja, škrga i kostiju) da su smatrali da nema potrebe da se začinjava. A to su i lepo naplatili.

Tako da, ulazeći u “Gileta”, nisam očekivao ništa naročito… a onda je konobar doneo porcije. Koje, uzgred budi rečeno, koštaju 170 dinara (septembar 2013).

Prvi oprezan srk…

I to mu je bilo to… da me je kuvar pitao kakva treba da bude, teško da bi je bolje ugodio.
Ako znate kakva treba da bude prava riblja čorba… da vam ne opisujem. Ako ne znate, svratite da probate.
Da dodam i da je porcija oho-ho velika i da se uz nju služi i odličan, “težak” lokalni hleb, tako da je lako moguće da vam čorba+hleb bude merka za posetu. Nama je pivo preteklo… Takođe, uz čorbu stigne i zdelica sa tucanom paprikom, naravno, otrovušom. Čorba je ljutnuta taman koliko treba, ali ko voli da bude malo žešće, nek’ samo doda koju mrvu ove tucane.

Ajd’ da napišem i koju o restoranu.

“Gile” se tehnički nalazi u Banji Koviljači a praktično na obilaznici koja ide pored Drine, 200-njak metara od asfaltirane “prečice” koja sa obliaynice ide pravo u centar Banje. Moguće ga je promašiti jedino po snegu koji pada kroz maglovit mrak.

Udobno je ušuškan u zelenilo, tako da po suncu štiti od hladovine. Uz sam restoran je i koral sa nekoliko konja – jedna kobila je izrazita maza i pre će vas zaboleti ruke nego što će njoj dosaditi da se gladi i češka. Unutrašnjost restorana je srežena u ribolovačkom maniru (krajnje neočekivano, pošto je Gile uglavnom riblji restoran – u ponudi imaju i ponešto sa roštilja, za one baksuze koji ne jedu ribu), sa nekoliko vrlo pristojnih trofeja (osušenih ribljih glava). U jednom uglu je i kamin; lako je pogoditi da je taj sto zimi najtraženiji. Osoblje (obojica, ne računjaući kuvara) je uslužno i nenametljivo.

Što se tiče ostatka ponude, nude nekoliko vrsta morske ribe (po smešnim cenama) i rečne ribe (po smešnim cenama) koja je, sudeći po kvalitetu čorbe, sigurno dobra.i sveža.

Uzgred, isti čovek koji nam je preporučio da svratimo u Mosko nam je preporučio i “Gileta”.
Ko što rekoh, malo me je sramota što nisam ranije svratio.

IMG_2385
Previous post

Rim - saveti za one koji idu prvi put

Holmenkollen v2
Next post

Volim Oslo (2.deo)

  • Gogi

    Banjaros koji nije tako dugo bio u Restoranu Gile nije pravi Banjaros ….salim se.

    • Kao što rekoh, sad me malo sramota…

  • Kao što rekoh, sad me sramota…