Outdoor Putopisi

Boka van utabane staze: Vrmac (MTB)

Glavna lokalna atrakcija za bicikliste je svakako glavni put duž grebena Vrmca. Najbolje je odvozati ga celom dužinom – od Seljanova do Kotora, a svakako preporučujem da se vozi popodne i da se ide ka Kotoru a ne iz Kotora – argumenti bi bili sunce u leđa i lepši pogled pri spustu.

Na put se sa glavnog puta skreće iz Seljanova. Put nije bogznakako obeležen ako dolazite od Stoliva, dok je sa Tivatske strane udarena velika tabla. Svakako, radi se o skretanju za Gornju Lastvu i jedinom asfaltirani putu pristojne veličine koji u tom kraju ide u brdo.

Uspon je u početku prilično oštar, pa se valja pomučiti. Ipak, put je asfaltiran i u dobrom je stanju a šuma (mešavina makije i trske, kroz šta van staza mogu da se provlače samo životinje veličine mačke) daje dobru hladovinu, tako da nije pogubno. Na ovom delu puta nema bogznašta da se vidi – šuma pored puta, tu i tamo poneki maslinjak, stidljiv pogled na nekoliko zbijenih kuća koje čine Gornju Lastvu, iza leđa diskretan pogled na krovove pritivatskih mesta i more. Pogled na more će biti bolji i lepši znatno kasnije, pa ne treba mnogo gledati preko ramena na početku.

Nisam očekivao da ću da sretnem bilo koga, tako da me je poprilično iznenadilo kad se iza krivine pojavila „206-ica“ sa dve preterano sređene devojke. Pomislih, bogamu, raznih prirodnih lepota ima u toj gornjoj Lastvi… i nastavih uzbrdo.

Koju desetinu minuta kasnije sam otkrio o čemu se radi (i kakav to „traktor“ uporno brunda u brdu u kojem nema ni po’ ara koji se mogu orati) – venčanje u lokalnoj crkvici, sa sve autobusom gostiju (eto šta brunda), mladom i mladoženjom – kojima sam mahnuo i koji su delovali oraspoloženo mojom pojavom i kratkim gostovanjem.

Lokalna crkvica je smeštena pored lokalnog groblja – eto kako se vidi da bez venčanja nema ni sahrana… a asfalt ne hvata dalje.

Put će narednih nekoliko kilometara biti makadamski. Nije izlokan i njime bi mogao da se tera i putnički auto koji je malo odignutiji od zemlje (jugo, kec, fića, lada…). Treba biti oprezan, pošto je makadam krupan, kao i „rizla“ pa valja dobro uhvatiti korman i biti spreman na pokušaje „bekstva“ bicikla.

U blizini groblja je i česma s vodom iz cisterne. Voda je odlična, hladna i ukusna i, naravno, treba je ispuštati štedljivo, da ostane i za druge.

Ako se držite glavnog puta, promašićete Gornju Lastvu i proći ćete pored jedne ili dve kuće, dok ćete selo ponovo videti tek odozgo, kad se otvori i lep pogled na more.

Dalje pedaliranje vodi dublje u brdo i u šumu.

I tu se desi preobražaj zbog kojeg smatram da je Vrmac divno mesto za brz beg s mora.

Klima se menja.

Nema više mirisa mora, borovine, tajanstvenih smola.

Ulazi se u šumu bukve i hrasta. Senovitu, vlažnu – dovoljno vlažnu da na mnogo mesta raste paprat (brdo izgleda ima mnogo vode – samo ime sela ispod ovog dela brda: „sto-liv“ ukazuje na nebrojene izvore koji se na kvar ulivaju u more i hlade ga do skandinavskih temperatura). Miriše drugačije, sveže je, pevaju čuju se „kontinentalne“ planinske ptice. Od mora nigde ni „m“ – pomislićete da ste na nekom brdu na zapadu Srbije.

Raskršća su dobro obeležena, tako da ne možete da zalutate. Jedino mesto gde je „nemoguć“ uspon je već blizu odvajanja za vrh (Sveti Nikola) i tu je smrtnicima neophodno guranje bicikla… a motorizovanim smrtnicima posedovanje terenskog vozila.

Uspon prestaje kod skretanja za vrh – svakako treba otići do vrha, jer će odozgo pući pogled. Da pomenem, krajnje je vreme.

Očekivao sam impresivan pogled na Kotorski zaliv.

Nema.

Tek s vrha se vidi deo, ali vidi se onaj lepši deo Kotora, s lukom i starim gradom J

Zato se vidi tivatski deo i deo prema Budvi.

I vide se brdesije iznad Kotora, koje će sa ove visine postati Lovćen. I samo taj pogled je dovoljno vredan.

Na vrhu je svojevremeno bilo artiljerijsko gnezdo (što objašnjava i odličan put – ništa bez vojske), sad su ostale ruševine zgradica za posadu i kućerak na samom vrhu, s crveno-belom antenom koja odavno ne radi i stadom koza koje kućerak koristi za noćenje.

Spust…

Spust je odličan. Umereno je truckav, nagib nije jak – i nema krivina. Ovo znači da će dugo da traje i da možete bezbrižno da zevate okolo – pravi čas, pošto se pogled na okolinu otvara tek na spustu.

Pri kraju spusta se dolazi do „ostataka“ neke tvrđavetine iz 19. veka, kažem „ostataka“ jer je to čudo tako debelih zidova (i srazmerno modernih materijala) da nema ni r od urušavanja.

Mesto nije previđeno za razgledanje – grehota što nije pretvoreno u nekakav muzej. Bacio sam pogled. Surovo, otužno, jezivo kao zatvor. Nisam se dugo zadržavao.

Posle tvrđave, ponovo asfalt. Spust kroz borovu šumu i zrake zalazećeg sunca – za pamćenje. Izbijanje na glavni put (stari prevoj za Kotor) malo ispod vrha, spust u Kotor.

Ostaje samo da utopite tugu u Nikšićkom pivu, jer čak ni klaćenje nogu nad morem, posle ovakvog izleta van sveta smrtnika, nije neko naročito zadovoljstvo.

IMG_5565
Previous post

Rehidracija tokom vožnje bicikla

Cute_Wallpaper_Background-640x480
Next post

Od Beograda do Zlatibora najbržim putem (Ibarska vs Topola vs Divčibare)